Pregled posta

Ne daj se Floki! (Dan 7, 17.09.2010. - Odesa)

“Nema!”, odgovara mi babuška na šalteru u željezničkom kolodvoru u Odesi.
“A platskart? Lux klasa?”
“Nema! Nijet! Danas nema mjesta za Simferopol. Sutra.”
Postoji samo vlak broj 650, jedini direktni vlak između Odese i Simferopola na Krimu. A kako mi je ovo i najduža dionica na ovom proputovanju po Ukrajini od otprilike 12 sati, bilo bi dobro kada bih pronašao neki noćni vlak.
“A s presjedanjem u Hersonu?”, sjećam se da sam na netu prije puta, prilikom istraživanja, dobio i vozne redove vlakova s presjedanjem u Hersonu. Babuška, pogleda 'što me zajebavaš? rekla sam ti da nema?', poprčka malo po prapovijesnom kompjuteru i slabodobitno uzvikne (vjerovatno s mišlju u glavi 'hvala Bogu, napokon ću ga se riješiti!):
“Ima! Ide se u pet popodne za Herson i stiže se u jedan ujutro. A onda treba čekati vlak za Simferopol do deset.”
Ovo mi ništa ne pomaže. Tko li će u nekoj hersonskoj pripizdini, koju jedva i Lonely Planet spominje, tražiti smještaj u jedan iza ponoći. A spavanje na kolodvoru ili slično gubljenje vremena i to punih devet sati ne dolazi u obzir. Par puta sam na nekim prošlim putovanjima napravio nešto slično i rekao nikada više.
Zahvaljujem babuški i odlazim u istraživanje druge opcije koja mi se nimalo ne sviđa s obzirom da je riječ o dosta dugačkoj dionici – autobus. Dvanaest sati u autobusu je mučenje, pogotovo ako se uzme u obzir kvaliteta autobusa i cesta u ovoj zemlji, ali ako nema ništa drugo, morat ću to nekako odfurati.
Osjećam se kao prošle godine u Mumbaiju kada se nikako nismo mogli maknuti iz grada jer su svi vlakovi za par dana unaprijed bili već rasprodani. Na kraju smo dospjeli na listu čekanja i u zadnji čas upali u vlak i maknuli se iz smrdljivog Mumbaija. Odesa, doduše, još ne znam kakva jer taksijem, koji me je naravno oderao vidjevši da sam stranac jer ovdje u Ukrajini ama baš nitko nema taksimetar, prolazim samo kroz neke čudne prljave četvrti kojima dominira komunistička arhitektura. Ali i željeznički i autobusni kolodvor, od kojih je prvi po svemu sudeći izgrađen prije komunizma, ali kasnije su mu dodali crvene zvijezde na fasadu koje još uvijek postoje i lustere u unutrašnmjosti, a drugi je čisti hladni komunistički masterpiece, nalaze se izvan povijesnog centra. O Odesi sam dobio oprečne informacije: jedni su mi rekli da na Odesu ne vrijedi trošiti vrijeme jer je dosadan grad; moj sinoćnji cimer Yuri rekao je samo: “Odesa very good!”, ali 'very good' je riječ koju je toliko puta izgovorio tijekom našeg razgovora da sam dobio dojam da mu je to neka vrsta poštapalice i, s obzirom na loše znanje engleskog jezika, jedna od par riječi koje je naučio, tako da ne znam koliko mu je vjerovati. A s unutrašnje strane vratiju mog kupea u sinoćnjem vlaku iz Hmeljnickog za Odesu bila je zalijepljena velika žuta naljepnica s upozorenjem na ukrajinskom, ruskom i engleskom jeziku:
“ATTENTION! The quantity of applications from TOURISTS, who has suffered the ROBBERRY in the apartments, leased from the unknown people, and the city cheap hotels, have increased.
FOR YOUR SAFETY YOU CAN USE SERVICES AT THE TRAIN-STATION: 'ODESSA-GLAVNAYA'.
THE APARTMENT BUREAU Big choice of SAFE apartments and houses (4-th platform).
INFORMATION ON HOTELS All the SAFE hotels, boarding houses, recreation centres of the city (Central Hall).”
Napisano posve identičnom kombinacijom velikih i malih slova kao što sam ja prenio na papir. Nije obećavajuće. Nimalo obećavajuće. Ali Odesa je očito samo još jedan od onih oronulih lučkih gradova čudnih likova i još čudnijih mirisa. Dekadentnost. Lučki gradova u kojima se nikada baš ne osjećaš sigurno. Takav je bio bio Mumbai. Takva je bila Osaka. Očito je takva i Odesa. Nije važno na kojem se moru nalazi grad, ali ako je riječ o velikoj luci, ostanak u gradu postaje naglo upitan.
Zato i ja pokušavam danas pobijeći iz Odese. Ako je moguće, u poslijepodnevnim ili večernjim satima, da ipak mogu par sati prošetati Odesom i uvjeriti se u istinitost ovog gore napisanog upozorenja. Na autobusnom kolovodru sam bolje sreće. Teta šalterka je ovdje nešto mlađa, očito odraslo u vrijeme Leonida Kučme, pa ćemo je nazvati Kučmanka. Ni ona ne zna ni riječ engleskom, ali uspijevam uloviti mjesto na posljednjem autobusu dana iz Odese za Simferopol. U 21:40. Dolazi u Simferopol na Krimu gotovo 11 sati kasnije. Nisam oduševljen, ali nema mi druge. Stjeran sam u kut.
Ostavljam torbu u soc-garderobi kod Staljinke i odlazim u centar. Odesa je grad s milijun stanovnika, na Crnom je moru i, iako more još nisam ni vidio, odmah u zraku osjećam onu slankastu morsku aromu koja mjestima uz more ipak daje neku dražu pa bila ona veliki gradovi-luke ili samo obične priobalne selendare.
Ne treba suditi na temelju prvih impresija – stara je mudrost. I ovdje u Odesi se ona lako može primjeniti. Iako mi se u prvi mah Odesa učinila sivom, oronulom i prljavom, a tu je bilo i ono upozorenje u kupeu vlaka, ovaj je grad zapravo najugodniji od svih koje sam dosada posjetio u Ukrajini. Nije prevelik niti premalen – ima milijun stanovnika. Kao i u Lvivu, primjećuje se jako velik broj mlade populacije jer je Odesa i veliko sveučilišno središte. Nalazi se na Crnom moru, a svako more gradu daje posebnu vizuru. I ima sve – od shopping centara i trgovina poznatih marki do super zgodnih i intimnih restorančića i kafića, koji bi se bez problema mogli uklopiti u vizuru Pariza.
Takva je Derybasivska ulica, pješačka zona grada. Tu su mnogi kafići i restorani, trgovine i McDonalds (ali njega ćemo pokušati zanemariti). Na jednom kraju je Preobrazhensky katedrala, glavna pravoslavna crkva u Odesi, koju mi je Yuri savjetovao da ju posjetim zbog iznimne ljepote. Otišao sam, ali Yurija, bez obzira što je kao kuhar na brodu vidio pola svijeta, očito ga svašta može oduševiti. Ili je to lokalpatriotizam. Jer katedrala je iznutra gotovo prazna, s kombinacijom bijelog mramora i nešto pozlate, djeluje veoma sterilno. Riječ je modernoj crkvi koja je izgrađena na mjestu stare koju je Staljin digao u zrak u 1930-tim.
Odesa je grad parkova i po tome me jako podsjeća na Zagreb. Parkovi su prekrasno sređeni, čisti, najčešće s fontanama i mnogo klupica gdje stanovništvo može sjesti i malo se odmoriti. Osim parkova, tu je i obalno šetalište bulevar Prymorsky, gdje sam i ja nakratko odlučio sjesti i odmoriti se, malo čitajući još jednu od knjiga Paula Therouxa koju sam uspio nabaviti preko Amazona - “Pillars of Hercules”, a malo promatrajući prolaznike. Nažalost, ni pet minuta nisam u centru, a već mi u oči upadaju mnogobrojne grupe turista. Tu je i natpis - “Princess Cruises”. Znači, kruzer je u gradu! Ovo je najgora grupa turista – dođu u neku luku, iskrcaju se, prošeću dva-tri-četiri sata po gradu, ukrcaju natrag na brod i otiđu prema drugoj luci i drugoj zemlji da je posjete po istoj šabloni. Koliko oni mogu upoznati neki grad ili neku zemlju? Mislim da nikako. To su turisti pod staklenim zvonom. Oni koji u nekoj zemlji i gradu ostaju duže, koriste sredstva javnog prijevoza, komuniciraju s lokalnim stanovništvom (pa bili to i neuspjeli pokušaji u Ukrajini u kojoj nitko ne govori niti jedan strani jezik) nisu turisti, nego putnici. Treba razlikovati ova dva pojma. Jer ja se osobno pokušavam ne ponašati kao turist.
Izuzmemo li turiste, a Odesa je prvi grad u Ukrajini u kojima sam ih vidio u velikom broju jer u ostalim mjestima ili ih nije uopće bilo ili ih je bilo u tragovima, ostali prolaznici su i mladi i stari, ali opet primjećujem pojavu stila u njihovom ponašanju i odjevanju, koji je potpuno bio izostao u Hmeljnickom i Kamyanetsu. Posebno se zapadnjački stil i držanje do sebe primjećuje kod mladih Ukrajinki koje su ovdje opet ugodne za oko i mogu ići uz bok onima iz Kijeva.
Većina ulica Odese je također omeđena drvoredima tako da imam osjećaj kao da šećem jednim velikim parkom. Zaista, grad me jako podsjeća na Zagreb. I arhitektura je jako slična našem glavnom gradu. A za razliku od Lviva, čija je arhitektura također podsjećala na Zagreb s obzirom da su se i Lviv i Zagreb dosta vremena zajedno nalazili u Habsburškoj Monarhiji, ali čije su zgrade djelovale nevjerovatno oronulo i otužno, velik broj zgradi u Odesi je slickan, nedavno obnovljen. Naravno, zbog turista s kruzera. Usprkos svim negativnostima koje se vežu za dolazak jednog kruzera u neki grad, ima i evo nešto pozitivno. Zgrade su uglavnom izgrađene na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, a tu je i prekrasno, i svježe obnovljeno, Narodno kazalište Odese koje je u 1880-tima izgradio poznati austrijski arhitektonski tim Helmer i Felner. Zvuče li vam ta imena? Nadam se da da jer su isti arhitekti kod nas izgradili HNK u Zagrebu, Rijeci i Varaždinu.
Odesa je i grad spomenika. Tu je Puškin, veliki ruski pisac, kojeg je ruski car zbog radikalnih ideja 1823. godine protjerao iz Moskve u Odesu, a ovaj je ovdje napisao i nekoliko djela. Tu je Duc de Richelieu, Francuz koji se pred progonima francuskih revolucionara sklonio u Odesu i postao njezinim prvim guvernerom. A najimpozantniji kip je naravno utemeljiteljice Odese krajem 18. stoljeća – ruske carice Katarine II Velike. Ona se nalazi u blizini čuvenih Potemkinovih stepenica koje vode iz gradskog centra, koji se nalazi na maloj uzvisini, prema gradskoj luci. Potemkin je bio Katarin veliki vojskovođa i, kažu, najdraži ljubavnik, i njema je povjerila gradnju Odese. Ali Potemkin je brzo umro, a Odesu su sagradili tek njegovi nasljednici. Potemkinove stepenice, iako sam čuo davno za njih i vidio njihove slike, nisu me baš oduševile. Obične su to stepenice, i dosta kratke, iako je graditelj primjenio malu optičku varku jer sužavajući se od dna prema vrhu, odozdo izgledaju zapravo puno duže nego što zapravo jesu. S vrha se pruža prekrasan pogled na luku. S Princess Cruises kruzerom.
Poslijepodne odlazim na plažu. Iako piše da je Crno more kod Odese iznimno onečišćeno, moram ih vidjeti i prvi put u životu zaista se spustiti do Crnog mora. Bio sam prijašnjih godina i u Rumunjskoj i Bugarskoj i Turskoj. Ali u niti jednoj od tih zemalja nisam dospio do Crnog mora. Ovdje u Ukrajini sada imam prvu priliku.
Nekoliko je plaža nadohvat Odese, a jedna od najpristupačnijih je Otrada. Dovoljno je samo prošetati ravno nekih 20-tak minuta jednom od ulica iz centra Odese, spustiti se žičarom i na plaži se. Dobro, bila bi to malo dosadnjikava šetnja da putem nema opet prekrasne arhitekture s kraja 19. i početka 20. stoljeća, a vrhunac je sama žičara. Doslovni relikt komunizma. Izgrađena u 1950-tima ili 60-tima, žičara je toliko stara i jadna sa svojim šareno obojenim metalnim uskim i otvorenim gondolama da je užitak njima se voziti. Stara žičara koja je nekada vozila na Sljeme i koju su prije par godina zbog starosti zatvorili bila je ultramoderna naspram žičari koja se spušta prema Otradi i koja je još uvijek u pogonu.
Otrada je, poput ostalih plaža na ovom potezu Crnog mora, pješčana. Nije preširoka ni predugačka, a dojam dužine smanjuju povremeni molovi koji plažu sječu na dijelove. Na jednom kraju je nautička marina sa skupocjenim jahtama ukrajinskih oligarha, a na suprotnoj je strani mala ribarska lučica. Na plaži ima ljudi. Ne previše. Većina se samo sunča i iskorištava podljednje sunčeve zrake ovog ljeta. Neki se i kupaju. Oni su najhrabriji. Jer ja se jednom spuštam tik do mora i vidjevši zamazanu maslinasto zelenu boju vode, odmah se vraćam na sigurnu udaljenost. Doma sam zaboravio kupaće, hvala Bogu, ali i da sam ih ponio sa sobom, ne bih umočio ni prst u ovu vodu, a kamoli plivao i ronio poput pojedinih lokalnih luđaka. Radije pronalazim zgodnu terasu uz plažu, jedna od samo par njih koje su otvorene jer se primjećuje da je sezona prošla, i uživajući u zrakama sunca i laganom povjetarcu s mora te pogledu, popodnevne sate kratim uz dobru knjigu.
No, ni povjetarac nije mogao maknuti s mene osjećaj ljepljivosti, prljavštine i smrada. Već se puna dva dana nisam otuširao, tko zna koliko puta sam se preznojio, lagane hlače koje nosim već dva dana su se izlizale i na guzici već potrgale, a bijela majica je sve samo ne – bijela. A čiste više nemam jer s pet majica koliko sam ih uzeo na put, nisam očekivao da će u Ukrajini u drugoj polovici rujan biti toplo. Pretoplo za moj ukus.
Prije odlaska na autobusni kolodvor, vraćam se u Derybasivsku ulicu. Ranije sam ondje snimio moderan shopping centar i došao na ideju – kupiti nove hlače, novu majicu kratkih rukava i vlažne maramice. Hlače sam relativno brzo kupio i to u Terranovi na sniženju. Čak ni nisu loše. Inače u Zagrebu nikada ne kupujem u Terranovi jer je to smeće od robe, ali odjeća u Odesi je puno skuplja nego kod nas pa će i odeska Terranova zadovoljiti. Majicu kratkih rukava je bilo malo teže pronaći jer su cijene presmiješne – za jednu običnu majicu dućan za dućanom tražio je minimum 200 kuna. Toliko za običnu majicu nedam. Tek, u tko zna kojem dućanu po redu pronašao sam običnu bijelu majicu kratkih rukava za 100 hrivnji ili 70 kuna. Vlažne maramicama sam se oprskrbio u supermarketu i to s dva paketa, za svaki slučaj. I tako opremljen popeo se na zadnji kat u WC i zatvorio se u njega na pola sata. Poderane hlače bacio u smeće, “bijelu” smrdljivu majicu također skinuo se sebe i vlažnim maramicama “oprao” sa sebe prljavštinu. Znam da je blesavo pomisliti da više nisam prljav. Jesam. I gadim se samom sebi. Ali barem je malo bolje nego prije. I pola sata kasnije izlazim iz WC-a u novoj obleki i spreman za noćnu avanturu.
21:40. Busu za Simferopol ni traga. 22:00 još uvijek ga nema. 22:15 ljudi su se malo uskomešali: “Nije valjda da ovaj zadnji bus danas za Simferopol ne ide?”. 22:30 Brežnjevka na šalteru nas uvjerava da bus dolazi. 22:35 dolazi super moderan bus, ali na opće razočarenje, odlazi na drugi peron. 22:40 naša krntija napokon dolazi. Sat vremena kasnije. Nema isprike, nema objašnjenja. Čovjek bi još razumio da mu je Odesa samo usputna stanica. Ali ovom busu Odesa je polazna stanica. Koliko god vlakovi u Ukrajini kreću i stižu točni kao sat, toliko god ukrajinski busevi kasne. Bus je krntija stara 20-tak, a možda i više, godina. S obzirom da su mu stakla oblijepljena upozorenjima na španjolskom, očito je da je ovaj bus nekada vozio između Barcelone, Madrida, Bilbaa, Seville... A onda su ga se Španjolci zbog dotrajalosti odlučili riješiti i poslali ga u istočnoeuropsku pripizdinu gdje su ljudi poludjeli od sreće što su napokon dobili novi autobus.
Sjedala su istrošena i uska, očito rađena za patuljaste Španjolce, a ne za slavenske divove. Klima radi, ali s obzirom da su Ukrajinci, vjerovali ili ne, veoma zimogrozan narod, nismo ni krenuli, a narod je već pozatvarao sve otvore za cirkulaciju zraka iznad svojih glava. Nedugo zatim zatvoreni su i prozorčići na krovu. Za poluditi. U autobusu nema zraka, vruće je, ja se preznojavam. Ali zato Ukrajinci uporno sjede u jaknama. Kao da je vani sibirska zima... Bit će ovo dugačka noć...