Pregled posta

Ptičica na tanjuru (Dan 6, 16.09.2010. - Kamyanets Podilsky)

Svake zime Europa muke muči s plinom. Ukrajina, koja uvelike ovisi o ruskom plinu, zna se poriječkati s Rusijom oko cijene plina, a zanimljivo je da te “nesuglasice” dolaze do izražaja uvijek kada se Ukrajina malo previše okrene prema Zapadu, više nego što bi to željela Rusija. Za Ruse Viktor Juščenko i Julija Timošenko, prozapadno orijentirani političari, predstavljali su uvijek problem dok je novi predsjednik Ukrajine Viktor Janukovič uvijek bliži bio Rusiji, iako i on, začudo, malo koketira i s Europskom Unijom. Nedavno je bio u Bruxellesu. To sigurno nije bilo po volji Rusima i sigurno je mali Viktor dobio opasku od velikih gazda Putina i Medvedeva.
Govorim ovo o plinu jer su u stanu i grijanje i topla voda na plin. Grijanje ne trebam jer je još uvijek ugodna temperatura od 20-tak celzijaca, ali topla voda mi je neophodna za tuširanje. A nikako se baš ne osjećam sigurno tuširajući se uz neki bojler na plin u kojem vatra otvoreno plamti. Ista stvar i s onim električnim bojlerima na koje sam nailazio u zemljama trećeg svijeta. Čovjek se tušira doslovno uz same elektrificirane žice. Ne treba biti veliki matematičar da se zbroje dva i dva. Ipak, otuširao se jesam. I istog trena isključio dotok plina na bojleru.
Kamyanets Podilsky danas izgleda puno življe. Naravno, nije ponoć, već deset ujutro i grad se budi. Ovdje u Ukrajini malo tko prije deset se diže iz kreveta. Oni ranoranioci otvaraju trgovine tek u deset, a većina tek od jedanaest. “Nove” četvrti preko noći nisu dobile boju, ali dok izlazim iz zgrade u kojoj je stan, primjećujem da blokovi zatvaraju unutarnje dvorište s nešto zelenila, par klupica i veš koji se svježe opran vijori na povjetarcu.
Na glavnoj ulici je puno življe. Promet je pojačan, ali još uvijek automobila je dosta malo. Kamyanets Podilsky ima oko 100,000 stanovnika i većina njih živi u ovom novijem dijelu grada, ali očito mnogi još uvijek spavaju. Tu je čitav niz apoteka (kao uostalom i drugdje u Ukrajini, i ovdje ima neobjašnjiv broj apoteka i to doslovno jedna do druge), nekoliko marketa, tržnica i par onih trgovina u kojima se prodaje sve od bicikla i motora preko “Armani” i “Gucci” odjeće do CD-a i kućnih potrepština. I puno zelenih površina s razbacanim spomenicima poginulim hrabrim vojnicima velike sovjetske Crvene armije u borbi protiv neprijatelja nacista; poginulim Židovima za vrijeme drugog svjetskog rata; umrlima od holodora ili velike gladi u Ukrajini 1932.-1933. godine... Spomenicima nema kraja.
No, nisam ovdje zbog novog Kamyanetsa. Ovdje sam zbog starog. Stari grad Kamyanets Podilsky posjetitelji uspoređuju s Českym Krumlovom u Češkoj ili Bernom u Švicarskoj. Poput njih, stari se grad nalazi izgrađen na vrhu visoke litice. Zapravo je riječ o otoku odvojenom od “kontinenta” 40-50 metara visokim kanjonom rijeke Smotrych. Zbog svog položaja grad je dobio i ime – u prijevodu, Podilski Kamen. Podilija je ukrajinska regija u kojoj se nalazim. Rijeka doista sa svih strana oplakuje stari Kamyanets i grad je tako dobro prirodno utvrđen (povezan s “kontinentom” preko samo dva mosta) da su u drugom svjetskom ratu nacisti cijeli otok pretvorili u židovski geto. Procjenjuje se da je tada u nehumanim uvjetima umrlo oko 85,000 ljudi.
Danas je stari grad zapušten, kao uostalom i sve drugo u Ukrajini. Ali itekako ima turističkog potencijala. Kamyanets dijeli sudbinu našeg Zadra – pri kraju drugog svjetskog rata žestoko je bombardiran od saveznika i u tom bombardiranju uništeno je 70% stare gradske jezgre. Kasnije je grad obnovljen, ali na način da su na mjestima mnogih starih palača izgrađene oku nelijepe komunističke zgradurine. Ipak, ostalo je par zanimljivih starih građevina poput Poljskog trga s ratushom, poljskom vijećnicom; nekoliko crkvi; armenski trg. Prema starim zakonima, svaka je od četiri nacionalne grupe u Kamyanetsu imala svoju četvrt: Poljaci, Ukrajinci, Armenci i Židovi. Danas, iako podjela službeno ne postoji, ostale su sačuvane neke od starih četvrti. Eh, kada bi se opet nabacilo samo malo boje, pošišao korov u samom središtu Poljskog trga i srušila koja od sovjetskih “ljepotica”...
Vrhunac svakog posjeta Kamyanetsu Podilskom je dvorac ili zamak. Izgrađen između 10. i 13. stoljeća, a u potpunosti renoviran u 16. stoljeću, kamyanetski dvorac doista oduzima dah i, ako ne zbog nečeg drugog, onda samo zbog ovog dvorca valja posjetiti Kamyanets Podilski. Dominira krajolikom iznad kanjona rijeke Smotrych, točno nasuprot starom gradu na otoku. Sa svojih devet tornjeva različitih visina i oblika, dvorac u sebi ima nešto diznijevski. Njegova unutrašnjost je gotovo prazna. Izuzetak je zanimljiv mali muzej u kojem je ispričana povijest Kamyanetsa i Ukrajine, bazirajući se najviše na doba drugog svjetskog rata i SSSR-a, s mnogo fotografija, filmova, a iako je većina na ukrajinskom ili ruskom, jedan od filmova je začudo na talijanskom. Rai Tre preveo je jedan od onih uobičajenih filmova sovjetske propagande gdje su goloruki vojnici velike Crvene armije do nogu potukli stotinu puta naoružaniju veliku njemačku vojsku. Mi smo isključivo dobri, oni su isključivo loši – to je pouka ove sovjetske propagande. No, u niti jednom ratu, pa tako ni u drugom svjetskom, nema samo isključivo dobre ni isključivo loše strane. Rat je rat. Rat je pizda. Izvuče iz čovjek i ono dobro i ono loše.
Ručam u restoranu s vjerovatno najboljem pogledom u Kamyanetsu. Podsjeća me malo na one restorane na liticama iznad Neretve u Mostaru s pogledom na stari most. Moj pogled je na stari zamak. Mladi konobar donosi mi jelovnik na ukrajinskom. Naravno, na ćirilici. Na engleskom nema. Ipak je ovo daleko od uobičajene turističke rute i, s izuzetkom par mladih Nijemica koje su se iznenada odnekud pojavile u gradu, ja sam jedini turist. Onaj tko zna putuje u niskoj sezoni. Visoka sezona je samo za papke koji se vole gužvati s tisućama drugih. Osim što su temperature niže i nema onih nemogućih sparina, dobra stvar niske sezone je što nema turista i rezervacije za smještaj i prijevoz gotovo nikada nisu potrebne. Sviđa mi se Ukrajina upravo iz razloga što nema turista. Vjerovatno je ovako izgledala Češka, Slovačka, Poljska prije velike najezde.
Malo po malo dešifriram jelovnik. Ukrajinci imaju neka slova koja se ne nalaze u srpskoj ćirilici tako da mi to predstavlja maleni problem. Kao hladno predjelo naručujem maslo, jedino za što sam uvjeren da znam što je. Toplo predjelo je pohana brinza, tradicionalni ukrajinski sir nalik na fetu. A u dešifriranju glavnog jela nisam se pomakao dalje od naslova 'Maso' i 'Riba'.
Najskuplje 'maso' mora da je ukusno, a košta svega 45 hrivnji. Što god da je.
Ubrzo mi dolazi maslo narezano na tanko kao da se radi o šunki, zatim odlična pohana brinza, a iznenađenje je kada mi, umjesto lijepog sočnog odreska, konobar donese neku ptičicu. Pogledam ga i nabacim onaj umjetni osmjeh iz ljubaznosti. Pogledam ptičicu i nabacim onaj umjetni osmjeh iz sažaljenja. Bit će da je to prepelica. Tako je mala da je jedva ima za vidjeti. Krila, nožice... Mesa za jedan zub.
Ovaj put busom napuštam Kamyanets. Sovjetska krntija bez klime, a Ukrajinci su valjda zimogrozni jer su odmah po polasku pozatvarali sve prozore i otvore kroz koje bi u autobus mogao ući barem dašak svježeg zraka. Vožnja gotovo posve ravnom cestom kroz ukrajinska polja traje oko dva sata. Nema tu ni mostova ni tunela, nego cesta ide samo ravno i gdje je neki veći uspon, samo ga pokušava pravocrtno svladati.
Vlak 172 je direktni ekspresni vlak iz Hmeljnickog za Odesu. Hmeljnicki jest možda sovjetska pripizdina s 350,000 stanovnika, ali ima, između ostalog, direktni vlak za Odesu, Simferopol i Kijev, kojima je polazna točka upravo Hmeljnicki, a tu je i direktni vlak za Moskvu.
Kupe ovaj put dijelim samo s jednom osobom. Yuri je tip od oko 45 godina i glavni je kuhar na jednom od ukrajinskih brodova koji putuje između Ukrajine, Egipta, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Singapura i raznih drugih zemalja daleko na Dalekom istoku. U Odesu ide na ukrcaj.
Kaže da je voli putovati, ali i da je plaća na brodu puno veća nego na kopnu u Ukrajini.
“Što želiš piti?”, već nakon prvih par rečenica pita me Yuri na ukrajinskom.
Pokušavam se izvući pravdajući se da je malo kasno i za pivo, a kamoli horilku, u deset i trideset navečer. Ne znam da li me nije razumio, jer mu je engleski veoma loš, a ukrajinski i hrvatski baš i nisu posve slični, ali par trenutaka kasnije na stolu su se našle dvije velike boce pive.
“Budmo!”, Živio. Alkohol u Ukrajini otvara sva vrata. Čak i u deset i trideset navečer. Odbijem li ga, mogao bi se uvrijediti. Ne preostaje mi ništa drugo nego piti. U deset i trideset navečer u ekspresnom vlaku broj 172 iz Hmeljnickog za Odesu.
“Ukranian woman? Good?”, početak je razgovora o drugoj najvažnijoj stvari u Ukrajini – ženama. Prva je naravno – alkohol.
“Very good. Imate jako lijepe žene.”
“You? Why alone? No woman?”
“U Hrvatiji. U Ukrajini još tražim.”, pokušavam biti duhovit u kasne večernje sate.
“Many women, good. Me not married. Ali imam sina od 14 i kćer od 10 godina”, povjerava mi se Yuri: “Ukranian women good for hmm...ma znaš ti...”
“Jesu li na Yalti isto tako dobre kao u Kijevu?”, pitam ga,
“Very good! Very nice!”