Pregled posta

Marketing

...

Ponekad ne kažem one riječi koje sam mislila reći.
Ponekad kažem suprotno od onoga što mislim ili znam,
kao na primjer jutros ovdje... (uklonjeno op.a.),
jer ponekad znam stvari od kojih mnogi ne bi spavali... vjerujte mi na riječ,
pa zato radije preselim srce u pothodnik
i smjestim ga ispod grafita - "jebeš zid na kojem ništa ne piše".




Ponekad znam i to da dok pišem metafore svog nevidljivog života,
onog koji nije kuća, poso, birtija ...

metafore onoga što sam htjela, što sam mogla,
onoga što sam zahvatila,
što je iscurilo kroz prste, a što je ostalo kao mastan talog od kave,

promašujem toliko potpuno da je gotov proizvod
gotovo kao epitaf onoj drugoj sebi,
onoj koja svoja nedostajanja uporno lovi riječima,
a ona joj se rugaju sa svog uvijek drugog mjesta
koje je uvijek jedan horizont ispred...
i smiju joj se s njega jer uporno misli da će ih jednom uspjeti imenovati,
prokazati, opisati...
ne iz straha od nemogućnosti...
jer sve je to viđeno i doživljeno, a u njenom je svijetu uvijek sve i moguće...
nego zbog toga jer ih je ostala beskrajno željna,

i sve to zato jer me jebu oblaci i mostovi...
jer nisam studirala niskogradnju

i ne radim u Viaduktu.



No ipak, da razjasnimo napokon nešto - Ja ne pišem epitafe!
Ja čitav svoj život pišem isto ljubavno pismo.
I ponekad netko greškom zaluta u njega
... i ne zna kako izaći.
I ponekad netko greškom pronađe sebe u njemu
... i poželi predugo ostati.





...

Ljudi uglavnom misle da je idealizam nešto što se u jednom trenu mora moći skinuti
kao dodatni kotači s bicikla,
kao kolut na napuhavanje,
kao ograda kinderbeta...
nešto što će otpasti kao mliječni zubi.

Vjerojatno imaju svoje razloge za to.
Ne znam.

Mene idealizam uči da se čežnjom putuje.

...

A ono što je izvjesno uvijek, a ne samo ponekad;
ja sam riba u horoskopu
(i ne vjerujem više u horoskop)
i nikada neću biti happily ever after...
ja naprosto nisam taj tip
ma kako se zarazno smijala i vedrila druge ever after,
i uvijek će nedostajati smajlija za moja raspoloženja,
a nijedan postojeći neće biti upotrebljiv....

i još...

ja ću uvijek kada ću padati -
padati plešući... ponekad čak s ružičastim hulahopom na bokovima,
a kada ću se se dizati
popet ću se daleko više nego sam prvobitno naumila,


i ništa nije konstantnije u mom životu, od ove dvije konstante,



jer kad se sve zbroji i oduzme... baš jako puno toga -
ja sam ipak djevojčica odbjegla iz cirkusa


... s bug-om u imenu.


polagano vježbaj... by tessa k




A kome ovo nije dosta... nek prekopa arhivu.
Ili nek prekopa drugu arhivu

...tko zna možda ima i golih slika.



Mene neće biti sve dok ne budem sigurna da sam si oprostila
baš sve...

i zube bez plombi
i dvanaest kilometara trka dnevno
i vegetarijansku prehranu
i ljubav prema planinama
i balansiranje na dalekim horizontima
i to što slijepo vjerujem doktorima
i to što slijepo ne vjerujem u statistiku
i to što lijepo pišem
i to što su mi prsti žuti od voća, a ne od pušenja
i sve sami odličan
i najviše od svega

... to što sam mislila da su mostovi arhitektura
pa nisam studirala niskogradnju.


I možda to bude sutra... možda sljedeće jeseni.
Ne znam...

Prognoze su mi dobre

jer ja ujutro uvijek imam jednako godina kao i jučer
i barem šest boja duge više...

i rađam se nova...
ako ne kao feniks


...onda zgrčena kao fetus.




Ovo dolje je gola slika koju nikad nisam snimila
crno-bijela... lijepa slika
na kojoj se dobro vidi moj dugi konjski rep koji završava u nečijoj ruci...











p.s.

Ponekad se osjećam kao roj konfeta bačenih u zrak koje vjetar raznosi u svim smjerovima,
koji se love na cipele prolaznika
i ostanu zapetljeni u njihove kose.
Maleni djelići mene bačeni u svemir.

Maleni djelići mene koji mi više ne pripadaju.



( tessa k od tesara)


*)

Post je objavljen 14.09.2010. u 00:18 sati.