Idem u spizu kad eno ga. Maše mi s druge strane ulice, a ja vrtim film jesam li napisala nešto krivo (ostao mi osjećaj krivnje od jutra kada su me u školi, na jednom neugodnom zadatku, poznanici obilazili kao da sam kužna, kako ih se ne bi povezalo s mojim Izvorom Informacija). Ipak, Ozareno lice sada već ulazi u moj intimni prostor i nema dvojbe, trebam mu za nešto.
- Jeste li za kavu, a? - pita me, siguran da ga neću odbit. - Hvala, ali žurim - poslužih se ovom zgodnom frazom. Da uskočim s digresijom; ova fraza, dakako uz potrebnu i ne uvijek izvedivu dozu odlučnosti, katkad čak i pali jer grijeh je u ovom radišnom društvu nekoga zadržavati ako mu se žuri, pa makar i na paradnu kavu. Jer, i navodna žurba je dio konspirativne farse koja je fensi poput, što ja znam, skijanja u Madonni di Campiglio.
No, moj sugovornik nije od tih i nema namjeru odustati. A i kako bi? Pa doma je, nakon što je ukućanima i susjedima ispričao svoju priču sve dok se publika nije umorila od uzdisanja i odobravanja, sam došao do naslova i podnaslova. Kladim se da je predvidio i potpis pod sliku. Cijela oprema teksta je tu, već se zna tko će od susjeda kako reagirat, a novina poslana na tiskanje?! Što moj junak tada radi? Očajnički ponavlja priču, ignorirajući moje nezainteresirano 'da, da' i predlaže da sve stavimo u drugi broj. Ja uzvraćam jednakom, tupavom mjerom: s još dva (i dalje ljubazna) refrena 'da, da' i udaljavam se hvatajući pogled utopljenika. Nisam okrutna, o ne. Već je čovjek dobio svojih pet, i još pet, i još pet minuta. Osim toga, obožavam priče o malim ljudima. Običnim, malim ljudima čija me dobrota i pozitivna energija znaju toliko nadahnuti da nisam ni svjesna kad sam i kako napisala tekst. Jednostavno izađe iz mene. Neki su ljudi zaista muze, a nisu ni svjesni toga, u čemu i jest njihov šarm.
Ali ne i ljudi poput mog 'junaka' koji je pomalo komičan sa svojom potrebom da se eksponira i da za njegovu lijepu gestu svi znaju. Kršćanin je on, kladim se da je stalno na misi i da daje pozamašne svote koje svećenik sa strahopoštovanjem, uz drhtaj u glasu, čita s oltara. No, isto se tako kladim da Isusa potajno smatra idealistom koji je malo zabrijao i kojega, s onom dugom kosom i naglom ćudi (nije li baš taj tip pobjesnio i razbacao stolove u tamo nekom hramu?) ipak treba uzet s rezervom. Tako da vjerojatno nikad nije razmišljao o poruci dugokosog ekscentrika da - pazi sad ovo - desnica ne smije znati što radi ljevica kad daje milostinju!
Zanimljivo je to. Grad je pun ljudi s teškim sudbinama, grad je pun neustrašivih ljudi, grad je pun poštenjačina, grad je pun mudraca koje bi svatko poželio za gurua …I svi oni počinju svoju veliku životnu priču, koja bi zanimala i Oprah, ovako: Ne volim pričati o sebi, ali… Ili: Bolje je da pitate druge, jer ja nerado govorim o tome. Ili: Ja imam sve što mi treba, pa mi ne treba publicitet, ja vam pričam priču zbog drugih ljudi. Ili: ne volim se hvalit, ali pitajte uostalom XY…
Oko mene ima jako puno važnih ljudi. I taštine. Taština je stvarno zajebana stvar koju treba nemilosrdno zgazit jer se inače, poput junaka moje priče, lako počneš poistovjećivati s predivnom slikom o sebi koju si, u dobroj vjeri, nekako skrpao. Ja tvrdim da je k tome glupa i da nas zaglupljuje; čini nas upravo idealnim metama za manipulaciju. Ne biti tašt ne znači nemati stav, ali u našoj civilizaciji s vladavinom ega i lokalnoj kulturi bukača EPP nikad nije od viška, i uvijek je zgodno zakačit kakav orden na prsa.
Ipak, orden je samo orden, opipljiva forma nekog čina, a čin je čin, s ordenom ili bez njega. Profesionalni orden je OK; nije loše pečatirat sam sebe kao inspektori meso, iako i tu valja bit oprezan jer sve zavisi od kriterija inspektora, jedan će udarit pečat na meso staro deset godina, a drugi možda bude cjepidlačio. Pečat znači da si valjan, da ti nije istekao rok. Statusni pečat isto ovisi o kriterijima uzorka; uzorak, recimo, može imati silnu potrebu dijeljenja vizitki s titulom, a jednostavniji se primjerci mogu ugodno osjećat u običnoj pamučnoj Lacoste majici. Pečati se ne vežu nužno uz materijalne stvari, nekad si udarimo pečat pretjerano suosjećajne osobe koja je 'takva, i što može' pa okolo tarmamo ljude sa svojom tragedijom, nekad je to pečat osobenjaka koji u javnosti fura autistični imidž, a onda trči na vijesti Red Carpeta…Lik s početka priče se opredijelio za sliku ljudine koji je zaslužan za svaki napredak u svojoj obitelji, široj familiji, ulici…Zasukat će rukave, dat za Crkvu, pomoć tu i tamo Anti i Mati, ali neka se sve to zabilježi. Ako naš dogradonačelnik Novak jednog dana (naravno, u nekom od sljedećih mandata, sada je grad ipak u banani) odluči podignut još jedan spomenik u svojoj nevinoj zaigranosti, neka se zna i za glavnog lika iz moje priče. Osim toga, kad su mogli podignut Svetog Petra od tri metra, a nitko nikad nije zabilježio da je taj čovjek (k tome bez prijavljenog boravišta u Makarskoj!) na bilo koji način doprinio našem gradu osim što je stisnuvši one ključeve samo najavio koliko će škrt biti kad mu pokucamo na vrata, ne možemo li svi konkurirati za kakvu skulpturu, u najmanju ruku torzo? Ponavljam, poznajem jako puno važnih ljudi. I ja sam katkad u probranom društvu Važnih, i tih se dana čudom čudim kako to nitko dosada nije primijetio. A onda postanem sama sebi smiješna, a kada ste sami sebi smiješni, nije baš lako ostati silno važan.
Post je objavljen 10.09.2010. u 23:00 sati.