Strahovi
Ponekad mi se čini da je život šuma puna strahova. Počev od onog prvog ali i najlakše rješivog paljenjem svijetla pa do odraslih strahova vezanih za egzistenciju i zdravlje. Mada nije sam strah ono što u nama izaziva tjeskobu. Mislim da je to neizvjesnost, što poput sijamskog blizanca prati strah čineći ga moćnijim nego što ustvari jest.
Neki ljudi ni ne žele doći blizu svog straha, ne žele ga prevazići ni pobijediti jer im se čini premoćan a oni preslabi. Ti godinama žive s njim dozvoljavajući da im on odredi životne pute. I nikad ne lete avionom, i nikad ne puste nikog preblizu.
Neki ljudi se straha rješavaju razumom, suočavanjem s njim, odmah sad, što je izrazito mudro, svi smo čitali o tome. A neke preplavi, paralizira i ma koliko ti razum govorio da ispod kreveta neće izviriti ničija ruka ti se ipak ne možeš pokrenuti i pogledati da li uistinu postoji čudovište što te vreba.
A neki, opet, vole razmišljati o svojim strahovima, analizirati ih do besvijesti, najozbiljnije ih uzimajući, predviđajući sve moguće scenarije pa i najgore . I kad zamisle taj nagori ishod, kad im on postane dobro poznat, kad razrade ''što će ako će'', tek su onda spremni suočiti se s njim.
Najveći i najstrašniji je onaj strah koji ne dijelimo s nikim. Čak i kad imamo s kim. Obično ih ne dijelimo i ne govorimo o njima jer nas je na neki način sram. Što to ne možemo riješiti sami
A bit će da je i mudrije držati ih u sebi. Jer moglo bi nam se dogoditi isto kao i sa padovima u djetinjstvu. Sjećate se onog nekog pada kad vas je sve boljelo, plakali ste a majka je nakon prve utješne puse počela vikati na vas jer niste pazili. Tako je i sa strahom. Kad ga priznate unaprijed ste krivi jer ga uopće osjećate. A tako je iracionalan. I čemu panika? Sve su to gluposti. Na kraju će se pokazati da je strah bio besmislen. Da je bilo glupo osjećati ga.
Pa o tom i pričam. O trajanju neizvjesnosti. Ako se i pokaže da je strah bio besmislen zar u tim trenucima ''između'' ne bi bilo lijepo kad bi imali nekog tko bi vas zagrlio i jednostavno bio tiho i tu negdje. Slušao vas, jer svakim opisivanjem straha on postaje manji. Pričajući o njemu bolje ga upoznajete a onog što poznate više vas ne plaši.
Eh, da…
Lako je meni za Qayu, ta se samo počne vraćati u svoje dvore tiho zaključavajući vrata za sobom. Njoj je uvijek dobro. Al Katica, to klupko naivnosti, vjere, bezbrižnosti, to dobro ''ja'', ta tuga…
Na večer uđe u dječju sobu, legne uz sina, njenog kišnog dječaka i drži ga za ruku. Njega obavije sigurnost a nju, poput srkofaga, osamljenost.
PS rozo, dušo, i jopet ću ja o seksu al eto me opet sudbina zaskočila na cesti po kojoj sam joj htjela umaći…malo čovjek, pardon žena, zastane i eto ti sranja.
Post je objavljen 10.09.2010. u 12:46 sati.