Nakon dva mjeseca ljetnih praznika, provedenih u domaji, prvo s nama, a onda s familijom, vratila nam se djevojčica. Velika, još pametnija, brbljavija, samostalnija i pomalo pubertetski bahata (druženje sa starijim sestričnama ima višestruku korist). Ako se kojim slučajem netko zapitao zašto me nema na blogu, jedan dio odgovora skriva se u potpunom posvećivanju mojoj školarki. Drugi dio moje blogovske šutnje postane možda jasniji do kraja posta.
Tjedan prije početka škole uzela sam slobodno i obilazila s mojom malom povratnicom bečki zoološki vrt s novim slonovskim nasljednikom, dugouhim Tulubom i tek nekoliko dana starom koalom, parkove, igraonice, bazene... da bi tjedan završile karipskom noći na brodu koji nas je vozio po Dunavu. Tamo je djevojčica definitivno potvrdila svoju odluku da kad naraste postane cirkusantica, plesačica i pjevačica na posebno veselje tate zvanog Savršeni, koji još uvijek ne zna kako reagirati na takve izjave svoje princeze.
Prvi dan po povratku odmah je palo i druženje sa bivšim vrtićkim prijateljima, gdje je započelo i učenje djevojčice vožnje biciklom. Kasnije je vožnja usavršena u kvartu (u pratnji tate zvanog Savršeni - ovaj put na romobilu). To je otprilike izgledalo ovako - ja u kuhinji kuham i ispod prozora svakih desetak minuta čujem vesele urlike djevojčice koja se dere: "Maaaammaaa vidi me, tata me ne može stići kako jurim." i glas Savršenog na izmaku snaga: "Gledaj ispred sebe dok voziš i ne zuji okolo...", a onda bi nestali, dok se prizor opet ne bi ponovio, sa još bržim prolaskom djevojčice i sve umornijim i sporijim tatom. Po povratku bi se sjurili za stol i izjeli sve što bih pred njih stavila, pa bi pao red crtića, pa red plivanja... a sve začinjeno pitanjima, komentarima, tvrdoglavostima.
Nakon mjesec dana posla i tišine, ovo je bio pravi šok i uvid kako je roditeljstvo intenzivna pojavnost koja, kao i ljubav i sve ostalo čemu čovjek daje vrijednost, zna biti prekrasna i prestrašna u isto vrijeme.
Vjerojatno se radi o intenzitetu emocija koji zna biti iscrpljujući. Jer uz sve ono lijepo i veselo, druženju u gradu punom ponuda za djecu i roditelje, postoji i druga strana... Pripremanje, planiranje, oblačenje koje je kod djevojčice prava noćna mora nakon koje se osjećam potpuno gotova, negodovanje, raspravljanje i tako redom.
Još kad pomislim na pubertet koji nas tek čeka, pitam se jesmo li uopće svjesni koliko energije nam pojedu ti naši nasljednici? Naravno, ako se bavimo njima i ne prepustimo ih...
Rado bih zastala koji trenutak na ovoj misli i ne bih ju olako zaobišla standardnim roditeljskim odmahivanjem, kako je to sve normalno, kako su to svi prošli, kako su djeca najveće bogatstsvo života, a roditeljska žrtva nešto što se podrazumijeva, jer to sve znam i prihvaćam. Pitam se samo kako i koliko si unatoč svim tim saznanjima, osvješćujemo i ovu drugu mračniju stranu roditeljstva, koja onda naravno utječe i na sve druge odnose i nas same kao osobe.
Olako odmahivanje ili sram priznati gdje su nam granice, dugoročno može izazvati puno veću štetu. Zdravlje koje nam nastrada sigurno ne može služiti na našu, pa onda i dobrobit naše djece. Koliko osvješćujemo i učimo našu djecu da smo samo ljudi koji moraju isto misliti na sebe i svoje potrebe?
Roditelji koji imaju djecu s posebnim potrebama, pretpostavljam, osjećaju tu potrebu možda kao neku konstantu. Premda vidim da i takve situacije obiluju optimizmom i nevjerojatnom životnom snagom, jer im djeca vraćaju svojim prihvaćanjem, ljubavlju, osmjesima i pogledima. I onda se obično kaže kako se sve te žrtve zaboravljaju...
S obzirom da djevojčica ne spada u tu, pomalo nezgodno nazvanu, skupinu djece posebnim potrebama jedinu paralelu koju mogu povući s drugim roditeljima ili točnije majkama, je porod djevojčice. Taj zaborav o kojem pričaju majke meni je uvijek bio enigma. Imam li ja slonovsko pamćenje, ili raščlanjujem stvari nekako drukčije?
Ne znam, možda oboje... U svakom slučaju, mislim da se ne radi o tome da svu tu bol i patnju treba zaboraviti, već da joj treba dati smisao. Čak i ona kada je vrlo teško pronaći poveznicu velike patnje i velike radosti, što nam već dvije tisuće godina više ili manje uspijeva prihvatiti u nošenju Isusovog križa i Uskrsnuća kao odgovor patnji.
Ali da se sa neba spustim opet na zemlju. Točnije u đačku klupu. Zvono koje zvoni obično nas trgne svojim zvukom. To ne mora biti pravo školsko zvono koje do sada zapravo nisam niti čula da zvoni u školi moje djevojčice. Moje unutarnje zvonce zvoni sada svaki dan nekoliko minuta prije sedam sati. Vrijeme odlaska na spavanje smo pomaknuli ranije i za sada se kao poznata gomila spavalica dobro držimo.
Strategije priprema bile se kod svakog od nas različite. Djevojčica je na stalne upite da li se veseli školi, prvo uredno odgovarala kako se jako veseli, da bi mi jednom prilikom priznala: "Znaš, svima govorim kako se veselim školi, a to uopće nije istina". Nakon kraćeg razgovora i moje opaske kako ne mora govoriti ono što misli da se od nje očekuje, počela je odgovarati ono što je osjećala... neizvjesnost, strah od novog, nesigurnost. Tako su se odgovori o veselju pred školom polako pretvorili u kratko: "Ne, ne veselim se.", da bi mi na kraju priznala kako je to njezina taktika da prvo kaže za sve novo jedno veliko NE kojim se onda osigura da će zapravo sve biti u redu.
Ja sam imala pristup pouzdanja i poznavanja svoje djevojčice koja se voli dokazivati i pokazivati i slijedila intuiciju koja mi je govorila kako će u školi uživati.
Savršeni je hodao danima s popisom stvari za školu u rukama i pokušao odgonetnuti sve te njemačke nazive potrepština za školu, noć pred školu nije mogao spavati (za razliku od ženskog, navodno temperamentnijeg dijela) i sve je snimao i fotografirao.
Kako smo torbu dobili od djevojčicine krsne kume, osim svih stvari s popisa, imali smo za ove krajeve uobičajeni školski tuljac sa slatkišima i koferčić sa priborom za crtanje.
Jučer je na roditeljskom Savršeni platio knjige točno 5,80 Eura, jer se zapravo radi o par tankih knjiga i nekakvim radnim listovima, koje učitelj kopira za djecu.
Da, djevojčica ima vrlo mladog učitelja, nasmijanog, smirenog, ali upornog u zahtjevima.
Priča Savršeni kako je jučer još jednom zamolio da djeca ne nose za užinu slatkiše, i slatke gazirane sokove ili ledene čajeve, na što je jedna majka zavapila, kako njezin sin ne pije ništa osim ledenog čaja, a učitelj mirno odgovorio kako su dovoljno veliki da otkriju i druga pića bez toliko šećera.
Djevojčica je oduševljena školom i posebno učiteljem (rekla je da će ga pitati je li oženjen?), kao što sam prije i pretpostavila. Sva je važna i velika, otkriva novi svijet...
U popodnevnoj nastavi, ili za sada prikladnijeg naziva igraonici, ima tetu jarko crvene boje kose s hrpom piercinga na sebi, pa se nadam da će joj to biti toliko normalno da neće imati potrebu i sama slijediti taj uzor.
Upis u muzičku školu, koja nam je blizu osnovne, je bio isto prepun mlađih glazbenih pedagoga, koji očito vole raditi s djecom. Za koji tjedan kreće tako i dječje muzičko kazalište, a ako dobijemo povoljne termine na preustrojavanom bečkom plivačko-bazenskom nebu, počinje i naša plivačka škola, koju vodimo Savršeni i ja. Sve je krenulo nakon saznanja kako u sjajnom kapitalističkom sustavu, nivo plivačkih škola nije ni do koljena puno siromašnijih istočnih susjeda, pa smo Savršeni, kao dugogodišni aktivni plivač u želji da djevojčicu nauči dobro svim plivačkim tehnikama, i ja kao pedagoško-trenerska potpora organizirali najprije plivačku školu u sklopu jednog kluba, a trenutno samo nebo zna kuda će nas to odvesti.
Kad već spominjem nebo, pročitala sam nedavno knjigu svog prijatelja Seada Muhamedagića pod nazivom Miris neba i preporučam ju dalje svima koji vole razmišljati o suvremenoj hrvatskoj esejistici i naravno Nebu u njoj.
Kako me djetinjstvo prati čitav život, prvo vlastito, a sada i djevojčicino, posegnula sam i za knjigom pod nazivom (moj prijevod s njemačkog) Nikada nije kasno za sretno djetinjstvo u kojoj autor Ben Furman podastire teoriju osnaženih i sretnih ljudi upravo iz problematičnih obitelji, za razliku od čestih predrasuda kako su djeca iz disfunkcionalnih obitelji s problemom alkohola, agresije i zlostavljanja i sami zarobljeni u tom krugu.
Ne znam tko i kada je zajamčio sreću ljudima, ali očito je da smo u potrazi za njome, što kroz povratak u djetinjstvo (sretno ili nesretno, uvijek je izvor potrage), što kroz potragu za izgubljenim vremenima, a najmanje kroz budućnost, jer je ona još najneizvjesnija.
Moja potraga je trenutno u fazi rezignacije, iz koje me svako malo trgne zarazni smijeh djevojčice.
Njezina velika želja za otkrivanjem svijeta i potreba da pokaže koliko je pametna i kako sve razumije, ne ostavljaju puno prostora za moja promišljanja.
Nakon što sam joj neki dan objasnila kako je u koštici od jabuke pektin koji nam hrani mozak, pojela je oprezno jednu i objasnila mi kako osjeća da je već pametnija i to odmah potkrijepila primjerom. Na nebu su bili oblaci i ona je nakon pojedene koštice odmah prepoznala razne oblike. Na njezin upit da li ja to vidim i razumijem njezinu promjenu, i moj odgovor kako ne mogu to odrediti, k'o iz topa je odgovorila: "Pa naravno, kad ti nisi pojela tu košticu i nisi sada dovoljno pametna da bi to primijetila." Ja sam se samo smijala i pomislila kako se moja potraga za srećom, barem na tren, u potpunosti smjestila u jednoj maloj koštici od jabuke.
Post je objavljen 09.09.2010. u 10:13 sati.