Nakon pet tjedana neprekidnog izvora sunca i neprekidnog slušanja hrvatskog jezika, opet se vraćam. U zemlju sa manje sunca (iako je još toplo), i gdje se hrvatski jezik rijetko čuje. Ali zadovoljna sam na obje strane, jednostavno biram da mi je dobro.
Nisam vam ni pisala kako sam u siječnju krenula na jedan reducirani način prehrane, odnosno krenula sam na kompletno mijenjanje svojih prehrambenih navika. Malo po francuski, malo po hrvatski, a malo i po svom, nakon tri mjeseca sam se ustalila na svojoj novoj prehrani i strpljivo sam čekala da se rezultati pojave. Ok, ruku na srce, rezultati su se pojavili odmah, nakon tri tjedna, ali sam čekala da se zacementiraju na jednoj brojci.
Konačnica toga je da sam skinula devet kila.
I bilo je lijepo vratiti se doma, i pomalo tašto od mene što sam uživala u komplimentima da sam "kao curica". Jer, ruku na srce, svi moji me tako pamte, i lijepo je vratiti se na svoje.
I onda vučem paralelu, jer gdje god da jesi, tvoji su korijeni uvijek u tebi. I kad se vraćaš svome iskonskom izvoru, pa makar i na trenutak, to te napuni energijom za sljedeće razdoblje. Zar nije tako?
I zato, iako nisam, ruku na srce, ni sjetila se Pariza dok sam bila dole (kad sam na nekom mjestu, ne razmišljam često o drugima - fale mi samo ljudi - valjda to dođe sa nomadskim načinom života) - opet nisam mogla izbjeći neke usporedbe.
Koje nisu ni bolje ni lošije, nego koje jednostavno postoje.
Naime, Pariz je grad koji godišnje prima preko 20 milijuna turista, znači nešto manje od dva milijuna turista mjesečno. I opet ću ponoviti da još nisam naišla na mrzovoljnog konobara, sporu uslugu ili puhanje iza leđa.
Pa ću ispričati jednu (meni simpatičnu) zgodu koja nam se desila u Puli.
Sjedimo mi tako u jednom restoranu blizu Arene, u želji da popijemo kavu, a i da se sklonimo od kiše. Okruženi smo hrpom Nijemaca, koji grupimice naručuju hranu i piće i veselo razgovaraju. U jednom momentu zaključujemo da smo jedini gosti Hrvati na (velikoj, pokrivenoj) terasi.
Čekamo desetak minuta, i napokon se pojavljuje konobarica. Podižemo ruku, da nas primjeti (okruženi smo stolovima za kojima strani turisti već završavaju svoj obrok).
Ona prođe kraj nas i moj muž je čuje kako govori sebi u bradu, ubrzavajući korak i mrmljajući sebi u bradu: "Ma maši kol'ko 'oćeš".
U njenu obranu, kad je nakon sljedećih deset minuta došla do našeg stola i skužila da smo Hrvati, htjela je u zemlju propasti.
Tu mi se automatski nametnula misao o usporedbi, a onda sam je odbacila. Jer, naš mentalitet - to se ne može platiti. Ma i ne samo to. Točno sam znala što osjeća i kako misli. I znala sam da ne misli ništa osobno.
Zato smo sa guštom popili kavu, ostavili napojnicu (za razliku od jednog konobara u jednom mjestu između Radalja i Neuma koji nam je prišao za stol i podigao bradu u stilu "Štaš pit") i otišli dalje.
A ja vama kažem: mašite koliko oćete, ljeto nam je neminovno na izmaku. Jedno od ljepših ljeta što sam ja doživjela. Nadam se da je i vama bilo lijepo.
Post je objavljen 05.09.2010. u 10:39 sati.