nema više postova, nema komentara. onog dana kad je preselila na drugi blog servis i otkad je tam pisalo: preselila sam...crne sam slutnje imala. jer sam još od starog u toj problematici. čitajući njene bolničke zapise pod naslovom "ranjene ptice" prije nekog vremena shvatila sam da nije dobro, da fakat nije dobro poslije svih tih bolničkih muka. al' sve nekako misliš kako se sve to ipak ne događa onoj osobi koju si upoznao i s kojom si se družio.
jedna od prvih blogerica s kojom sam se spajala. sasvim posebna. vječno u preispitavanju. kritici. traženju. mučila ju je ova stvarnost. tankokožna preko svih mjera. za razliku od mene koja bježim od boja, ona je bojala svijet oko sebe, na taj način pokušavajući ga sebi olakšati.
bila je članica naše male družine. gledam sad maloprije fotke našeg trećeg ili četvrtog pljoskičarenja kod mene v dvorišču. mali pas je bil okej. očijukal je s mojim kujama i dokazao da veličina nije nužna.
osjećam gorčinu, jer kad joj je bilo najteže nije htjela mnoge oko sebe. ni u komentarima, ni na postovima, ni na druženjima. često sam mislila na nju, čitala njene postove, no više nisam komentirala. nisam imala komentara. nijedna od nas nije shvatila koliko se brzo topi i kako je sve to zaozbilj bemu. s druge pak strane, teško je nametati se. često sam razmišljala kako bih ja reagirala da sam u sličnoj situaciji. u situaciji kad gubiš tlo pod nogama, odlaziš...a "život" mora ići dalje.
jedina je utjeha kako je razlika ovog usranog svijeta i onog tamo nekog u našem iskrenom nadanju, sve veća. čovjek često pomisli kad odlazi kako može samo dobiti.
i zato levantice, nek' ti se duša skrasi tamo gdje si preselila
Post je objavljen 28.08.2010. u 15:29 sati.