Oduvijek su se ljudi pitali: „koji je smisao života“? Možda ne svi… nego oni koji su htjeli sve racionalizirati. Pa su onda postavili ovo filozofsko pitanje: koji je zapravo smisao života? Oni koji nisu filozofi ili ne naginju racionalizaciji i prevelikom razmišljanju, skoro nikad ne postavljaju takvo pitanje. Oni jednostavno žive – od danas do sutra. Ponekad sam sklon podcjenjivati takve ljude, misleći da su „plitki“, jer si ne postavljaju ova „duboka“ životna pitanja, koja bi si svaki čovjek trebao postaviti: zašto živim i koji je smisao toga?
Vjernici na to pitanje imaju odgovor: zato da upoznaju Boga i da u zajedništvu s njim žive cijelu vječnost… Međutim, ako idemo malo dalje i postavimo pitanje: a koji bi bio smisao toga, onda vjerojatno nećemo naći odgovor… nego ćemo reći da to sada ne znamo ili ne možemo zamisliti u ovozemaljskim kategorijama itd. Međutim, iskreno govoreći, stvarno – koji bi bio smisao 'sretno i blaženo' živjeti u vječnosti… Jeli to uopće moguće? Pitanje je dinamike, promjene, akcije… U nekom smislu, čini se da bez toga, neko „blaženstvo“, kao trajno stanje, nije moguće…
Pojam vječnosti ponekad mi se čini zapravo zastrašujući, iako možda i nije, jer neki kažu da je vrijeme iluzija. Ono je samo vezano uz kretanje Zemlje oko svoje osi i oko Sunca. U svemiru, kao što je poznato nema gore-dolje, pa tako nema ni danas-sutra… Tako da je izgleda postojanje zapravo vječno… Iako, kažu da je Svemir nastao u jednom trenutku prije ne znam točno koliko milijardi godina i da se od tada neprestano širi… I da sve ima kraj. Pa tako i npr. Sunce koje „vječno gori“ i daje energiju, pretvarajući vodik u helij. Međutim i ono ima kraj. Doći će „vrijeme“ kada će se ta zaliha vodika potrošiti… No, radi se o milijunima godina, tako da nas to ne treba brinuti…
No, vratimo se na pojam smisla života! Nekima je 'smisao života' u tome da rješavaju zadatke i probleme koje život donosi sa sobom. Najprije se treba školovati, osposobiti za neki posao… Pa onda pronaći posao i raditi. Osnovati obitelj i imati djecu. Pa se onda brinuti za djecu i podići ih „na noge“ i time smo ispunili svoju zadaću, te možemo čekati mirnu starost… Mnogi se zadovoljavaju s ovim konceptom i ne očekuju ništa više od života. No ponekad ovu 'idilu' poremete neka problematična društvena zbivanja (npr. rat ili nedostatak posla) ili osobni problemi (npr. bolest ili rastava braka i sl.)
Teško je stvarno nešto reći o smislu života, jer ponekad više liči na besmisao… Tako da nekog dubljeg smisla stvarno sve to i nema. Neki ne mogu podnositi takav život, pa čak razmišljaju o samoubojstvu… jer ne vide smisao svega toga. Mislim da je to žalosno i jadno, jer ipak nije baš tako loše. Postoji puno prostora za osmišljavanje života. Pronaći nešto što volimo, što nas zanima, čemu se možemo posvetiti i u čemu možemo 'uživati', ako to radimo s ljubavlju. Stvarno ima puno toga čime se možemo baviti, što možemo raditi, istraživati, raditi nešto kreativno i zanimljivo, kako se to kaže: za dušu!
Ali, ima ljudi koje kao da ništa ne zanima, osim onoga što moraju raditi (neki posao – radi egzistencije) – ili su tako navikli. A kad toga nema onda im je dosadno i ne znaju što bi sa sobom! Osobno meni, nikad nije bilo dosadno i na znam što je to – dosada? Uvijek se može nešto čitati, prošetati, otići u prirodu, pogledati dobar film, družiti se s drugim ljudima, surfati Internetom, pronalaziti razne sadržaje itd. pa čak i 'raditi na sebi', upoznavati unutarnji svijet duše… Stvarno ne znam kako nekom može biti dosadno u životu!? Osobno mi se čini da nikad nemam 'dovoljno vremena' za sve što bih želio napraviti…
Zapravo, sigurno ne bi trebalo previše racionalizirati i razmišljati o tome - koji je smisao života - nego jednostavno živjeti! Traženje smisla moglo bi biti i bijeg od života... jer samo življenje je već smisao. No, da. Uvijek želimo nešto više i čini nam se da ovo nije dovoljno... Htjeli bi više pravde, sreće, punine života itd. Tj. uvijek nešto drugo, nego što sad imamo. A to je i bijeg od sadašnjeg trenutka...
Post je objavljen 28.08.2010. u 08:12 sati.