Nekom Bog dadne glas
Nekom Bog dadne stas
Nekom Bog dadne i glas i stas
Nekom Bog ne dadne ni glas ni stas
Takva je volja Božja
Ipak....
Čemu stas koji zavist budi
Za kojim osvrču se ljudi
kad vrijeme povija ga i ruži
tim večma što mu je život duži
Čemu glas koji zvonko zveči
ako onaj kom je dan nema što reči
ako mu je govor pusto blebetanje
kao ovčjeg zvona klepetanje
Velečasnog Josipa Šepića Bog ne darivaše stasom
Al“ zato nije štedio opremajući ga glasom
Bijaše to brižan glas pastira
što stado svoje ne kori, već opominjući ga, u srce dira
U ono premalo puta što ga slušah
svaki put bijaše kao prvi put
I svaki put otiđoh zamišljen, prignute glave
čuvajuć u sebi onaj mali plamen što ga užeže
njegova Riječ
Svaki put kao i prvi put bijah začuđen tim od Boga darom
koji je iz tog nejakog tijela izvlačio grmljavinu Riječi
grmljavinu koja me cijelog prožimala
Bog će znati
ako sam uspio poslje toga boljim čovjekom biti
to je stoga što se od tog glasa ne mogah skriti
Mladen Šepić - Barba
Refleksije;
Neki put se kaže , nije važno što se kaže već tko kaže .
Neki put se kaže ; nije važno tko kaže nego što se kaže .
U ovom slučaju za mene je značaj imalo i tko i što .
Kad se govori o osobnom doživljaju ljepote uvijek treba naglasiti ono – osobnom. Jer, o ukusima pristojan čovjek ne razpravlja pa tako ni ne zauzima isključive stavove već naglašava osobnost pri donošenju istih .
Kao što postoje „vic-maheri“ koji , najčešće , izazivaju salve smijeha već samom najavom kako će ispričati vic tako ima i onih jadnika koji upropaste uistinu dobar vic .
Ima propovjednika a ima i Propovjednika.
Potonji je bio monsinjor Šepić koji mi je , istina je , daljnji-daljnji rođak , ali to je činjenica koja ni u jednom trenu nije imala upliva na moju impresioniranost njime .
Pamtim jednu zgodu kad je na nedjeljnoj misi zamijenio našeg odsutnog župnika . Misa je počela uz uobičajeni žamor onih koji misu koriste ne bi li izmjenili pokoju besjedu s poznanicima koje inače ne sreću svakodnevno .Kad je monsinjor ušao iz sakristije i potegnuo ono zvonce dotad glasni govor prešao je u nijansu tiši šapat i brujanje . Sveta misa je odmicala svojim tijekom a žamor svojim tijekom kao da nemaju ništa zajedničko . I tad je monsinjor došao do mjesta kad slijedi propovjed i počeo je onim svojim baritonom puniti crkvenu lađu . Bijah svjedokom kako je žamor prešao u šapat a onda su i oni najuporniji zanijemili i ne ću reći da su baš zinuli slušajući ali nije bilo ni daleko od toga jer iz tog je rastom sitnog propovjednika tekla bujica Riječi . Bijah tad oduševljen snagom Riječi . I to ne čitane i najčešće prepisane Riječi već rijeći koja je tekla sa samog Izvora . Življene i životne Riječi . Riječi koja je uznemiravala, korila i opraštala . Pred sobom nije imao ništa osim Svetog Pisma a Riječ je tekla i tekla...... On je bio čovjek koji je imao što reči i koji je znao oblikovati Riječ a onda ju kroz otupjele uši ugurati do naših srdaca .
I svidje se Bogu uzeti ga k sebi.
Ne znam hoće li njegov glas ikad izaći iz mojih ušiju i srdca .
Vjerojatno ne .
Njegovo je geslo na ređenju bio stih pjesme Isidora Poljaka ;
---kud god koracam hoću da bacam snopove zlatne svjetlosti...----
I eto, Bog mu je dao snage živjeti to geslo .......i mene je zapala jedna zraka iz snopa zlatne svjetlosti koju bacaše .
Mladen.
Post je objavljen 27.08.2010. u 01:33 sati.