Opet nemir, koji dolazi iz previše fizičke smirenosti.
Ništa ne radim.
I nije to loše, smatram da mi treba...ali što manje posla imam, to više mislim na tebe.
Nisu to neke konkretne misli, samo si stalno prisutan.
Ok, priznajem, ima i scenarija...ali njih izbjegavam jer u njima uglavnom završavamo loše.
Pokušavam se držati ovog feelinga neizvjesnosti, koji nudi mogućnost...ne znam kakvu, ali išta je uvijek bilo bolje nego ništa.
A to se nekako odnosi i na ovo moje razmišljanje. Nemam te, ne znam ništa o tebi, ne znam ni gdje si, a kamo li misliš li na mene, pa onda ja razmišljam o tebi jer to je barem nešto. Išta.
Kako bilo - ne mogu te izbjeći. Ili ne želim. Ili oboje.
U svemu tome, moram priznati da cijenim odgovornost koju osjećaš prema meni...Znam da bi se javio da bilo što konkretno odlučiš, i znam da se ne javljaš jer još uvijek nisi nimalo konkretan. Hvala ti na tome.
I uopće se ne osjećam loše, sve ovo me zapravo veseli. Toliko, da se počinjem pitati koliko to zapravo ima veze s tobom. Jesam li sve to preuveličala iz neke prizemne potrebe za bliskošću, za osjećajem, za projektom...? A onda mi u snu dođe tvoje lice i bude mi sasvim jasno da nisam.
Tu si, i ne odlaziš. Zašto? Nije važno.
Da, sanjala sam te puno puta. Pričat ću ti, ako budeš želio znati, nije sad ni bitno.
Bitno je da se veselim našem susretu, u snu ili na javi.
Još malo i bit će godina dana otkako smo se upoznali...i to je bitno.
Meni.
A tebi?
Razmisli.
Post je objavljen 26.08.2010. u 21:14 sati.