Nakon par minuta brzog hodanja u tišini, za mene to jest, Enia i Goren su sigurno nešto raspravljali mislima jer bi se svako malo Goren pored mene namrštio ili vragolanski osmijehnuo, smo izašli na veliku čistinu. U prolazu sam primijetila da je Goren bio jedno od starijer djece u ovoj skupini. Na proplanku je bilo dvadesetak djece između 6 i 14 godina, ali niti jedno dijete nije bilo starije.
"Ovo je naša škola, sva djeca iz kuće Kontrole vježbaju svoje moći ovdje, na životinjama, pod nadzorom odraslih naravno." objasnio mi je Goren. Opuštalo me što je tako prijateljski nastrojen.
"Pod odraslim nadzorom misli 2 učiteljice: Enia i ja ih nadgledamo i savjetujemo." uključio se novi glas, ususret nam je hodala druga učiteljica, iznenadilo me što je izgledala tako mlado, nije mogla biti starija od 23 godine. Njena duga plava kosa sjala je na suncu, izgledala je kao zlato, imala je nasmiješeno lice i zelene oči koje su izazovno sjajile. Činila se prelijepom da nosi istu običnu haljinu kakvu je nosila Enia.
"Hvala." nasmiješila mi se, sada smo stajali u krugu, osjetila sam kako mi se usta otvaraju od iznenađenja, pročitala mi je misli.
"Michelle, iz kuće Govora. Enia kaže da trebaš pomoć i da vjerojatno nisi odavde." pružila mi je ruku koju sam prihvatila.
"Ona će se pobrinuti za tebe." rekla je Enia i uputila se prema dugoj drvenoj kolibi, vjerojatno konjušnici jer je odvela Rakela.
"Vježbaj s psima, Gorene." predložila je Michelle kada je vidjela da mu nije drago što ne može više pokušavati ukrotiti pastuha koji se uz Eniju ponašao tako pitomo dok se inače ponašao divljim.
"Ako baš moram. Drži se Donna." mahnuo mi je i udaljio se pračen u stopu, ona dva psa koja su nam dosad pravila društvo su krenula za njim.
"Donna, lijepo ime i gadna rana. Dođi." obratila mi se Michelle ovoga puta ozbiljnim glasom, prije je zvučala tako bezbrižno. Slijedila sam ju, odvela me do kolibe na rubu šume odakle sam upravo izišla. Čekaj, pa još sam bila u šumi, samo sam izašla na proplanak.
"Kakvo je ovo mje...." započela sam pitanje, no slabost je napokon uzela svoj danak. U vidokrugu su mi zaplesale crne točke, osjetila sam kako mi se noge povijaju pod težinom tijela i onda je nastupio mrak. Poželjela sam upitati tko je ugasio svijetlo, ali nisam mogla.
"Samo se treba naspavati, a kada se probudi pošteno najesti. Izgubila je dosta krvi." začula sam muški glas kada mi se svijest počela vračati.
"Mrzim krv." promrmljala sam i razmakla neobično teške kapke. Ne sječam se da sam bila ovoliko umorna.
"Dobro večer." pozdravila je Michelle moje buđenje, pogledala sam ju. U svijetlu svijeća je izgledala pomalo jezivo.
"Večer, dakle spavala sam sve do zalaska sunca." iznjela sam svoju teoriju. Pridigla sam se u krevetu, bila sam u maloj sobi, imala je krevet na kojem sam ležala, ormarić do njega na kojem je bio složen moj kupaći kostim i sanduk ispred kreveta. Iznad kreveta je bio prozor kroz koji je ulazio ugodno svijež, noćni zrak. Trebalo mi je neko vrijeme da napokon pogledam što je zamijenilo moj kupaći kostim. Bila sam odjevena u jednostavnu, bijeu pamučnu pidžamu.
"Brzo kopčaš, u jednoj si od soba mojeg krila dvorca." zadovoljno mi je priopčila Michelle. Vlasnik muškog glasa mora da je izašao iz sobe kada sam ja dolazila k sebi jer smo bile same.
"Dvorca?!" povikala sam naglo. Znam što se dogodilo, izvukli su me iz jezera, u komi sam, na aparatima u nekoj bolnici, a um mi je zarobljen u svijetu snova.
"Da, dvorca. Dobro došla Donna North u Sjeverno kraljevstvo." nasmijala mi se Michelle.
"Ironije li. Kako mi znaš ime?" da, sanjam.
"Enia mi je rekla mislima." , odgovorila mi je, "I čula sam kako te Goren zove."
"Kuće Kontrole, Govora, Sjeverno kraljevstvo. Gdje sam, pobogu, i kako sam tu dospjela." mislila sam na glas.
"Uf, krenimo ispočetka. Jesi li danas išla plivati i zaronila preduboko?" pitala je Michelle.
"Ne, skočila sam u vodu, stijena mi je raskolila ruku, noge su mi se saplele u travu i utopila sam se." odvratila sam grublje neko što sam htjela.
"Blizu, ali ne. Izgleda da si izgubila svijest, struja portala te odvukla na ovaj svijet i izbacila te na obalu." odgovorila je ona napola mi čitajući misli i dajući objašnjenje za moj osjećaj kojeg sam dobila dok sam bila u jezeru, osjećaj da me nešto vuće. Uzdahnula sam i ponovo legla u krevet, još nisam bila dovoljno jaka za vođenje prepirki.
"Kada si došla k sebi dolutala si do Gorena i Enie. Enia je isprva mislila da misliš nešto loše jer ti nije mogla pročitati misli, no kad je vidjela da si zbunjena i ozlijeđena shvatila je da nisi opasna i dovela te k meni. Onesvijestila si je prije no što sam ti mogla povezati ranu, trebala sam biti brža, no nisam znala koliko si slaba. Vjerojatno te samo adrenalin i strah za život držao dovoljno prisebnom da potražiš pomoć, a kada si ju našla tijelo te izdalo." pozorno sam slušala njeno objašnjenje, bilo je logično. Vjerovala sam da je upravo tako bilo.
"Nalaziš se u drugoj dimenziji, dimenziji Mašte, kako je ja zovem. Do nje dolaziš kroz portale na mjestima koja su zajednička našem i ovom svijetu. Ono jezerno, npr. postoji i na Zemlji i ovdje, te zato služi kao portal. Kuće Kontrole je jedna od zajednica ljudi sličnih sposobnosti, oni mogu mentalno kontrolirati biče slabija od sebe. Kuća Govora se sastoji od 90%
ljudskih biča sa Zemlje, a ostalih 10% su ovdašnji ljudi sa sposobnosti zaključavanja misli tako da postanu nedostupne ostalima oko njih i radije se sporazumijevaju govorom nego mislima." naglo je zastala. Mozak mi se borio s prihvačenjem novih spoznaja i informacija.
"Pratiš li me?" upitala je Michelle.
"Da. Nego, kakvo je Sjeverno kraljevstvo i kako to da su me tako lako prihvatili?" htjela sam još mnogo toga pitati, ali činilo mi se da imam dovoljno vremena i da će na sve doći red.
"Jednostavno. Vladajuća kuća je kuća Vječnosti, oni kontroliraju svoja, a ponekad i tuđa tijela sve do same srži, dokle god imaju energije mogu kontrolirati svaku stanicu, stvarno fascinantno. Svi ovdje su prijateljski nastrojeni ako im ne predstavljaš prijetnju. Kriminala gotovo nema, rijetke su budale koje bi ovdje kršile pravila. Ipak, ako se u to upuste...nada u brzu smrt umire posljednja." stresla sam se od pomisli što bi moglo dočekati prijestupnike kao kazna. Kaznitelji iz kuće Vječnosti koji ti prisiljavaju tkiva da se međusobno razaraju godinama prije no što umreš...
"To je ekrtremna kazna, ima i blažih." odvratila je Michelle čitajući mi misli.
"Zašto je ovdje sve uređeno kao u srednjem vijeku?" nastavila sam s pitanjima kako bih promijenila temu.
"Jer im drugačije nije potrebno." odgovorila je kratko.
"Kako rade ti portali? Hoću li se moći vratiti?" sjetila sam se svog glavnog problema, a usto sam je sjetila da nisam ništa jela cijeli dan osim onog sendviča za doručak prije no što sam krenula na jezero.
"Obično su zatvoreni, nitko točno ne zna zašto se otvaraju, možda jedino oni iz kuće Čitanja. Ta kuća se sastoji od osoba koje su kao kombinacija svećenika i znanstvenika, dogodi se tu i tamo da se tu nađe i koji vidovnjak. Portali ostaju otvoreni između izlaska sunca i njegovog zalaza, obrnuto također. Ljudi iz kuće Tla, ili Zemlje, kako god ti zvuči bolje, mogu osjetiti gdje će se i kad otvoriti portal, poznajem par njih pa se ne moraš brinuti. Moći ćeš se vratiti kada se u blizini ponovno otvori neki portal, ali ne ću te pustiti prije no što malo ojačaš. Mnogo ljudi ovdje dospije slučajno i večina ostane, nije loše kada se navikneš. Ostala pitanja ću odgovoriti nakon što smanjimo rizik da umreš od gladi." odgovorila mi je čak i na par nepostavljenih pitanja koja su se nadovezivala na moja, a i naslutila je, ili je naprosto pročitala u mojim mislima, kako sam skapavala od gladi.
"U redu, ajmo." počela sam ustajati iz kreveta kada su u sobu ušle dvije sluškinje, jedna mi je položila pladanj s večerom u krilo.
"Rekla sam im da ćemo večerati u ovo vrijeme." rekla je Michelle i pogledala sluškinje koje su se naklonile i izišle iz sobe.
"Zar si ti neka princeza? Živiš u dvoru i poslužuju te kada hoćeš, klanjaju ti se...." znatiželjno sam ju pogledala no ona se samo nasmiješila i rekla:
"I to ćeš saznati nakon jela."
Jele smo u tišini, nisam mogla vjerovati, ali meso koje je bilo posluženo je imalo okus poput piletine. Iako je bilo još puno pitanja koja sam htjela postavit nakon jela to nije bilo ostvarivo jer su mi se oči sklopile same od sebe i po 3. put danas moj se svjesni um isključio.
Post je objavljen 30.08.2010. u 10:04 sati.