U početku smisao nastanka ovoga posta trebao je biti tužne naravi.
Trebao je govoriti o tužnim sjećanjima, poput tužnih balada,
o razočaranim pogledima, sjetnim uzdasima prepunima melankolije i nesigurne tuge....
A tada, tada je, unatoč razočaranjima i besmislenosti ponekih dijelova života, unatoč
sve gnjevnijem bijesu, sve snažnijoj mržnji!.....došao osmijeh.
Upravo poput plača, poput gorkih suza koje se jedna za drugom spuštaju niz obraze
i istodono ih pale svojom gorčinom i slanoćom,
i tada, tog trenutka , kada prestaje, kada osmijeh razvuče usne, nasmije oči premda
su one i dalje mokre, prepune suza....
I suze i dalje idu svojim putem, pa sve jače i jače, od silne boli i istovremeno
osjećaja sigurnosti zbog tog toplog zagrljaja koji ostaje, a ne nestaje....
Ja sam stala na ovome dijelu; osjećaj polusuhih suza na obrazima,
na nasmijanim očima....
Upravo zbog toga, zbog onog zagrljaja, odlučila sam pisati o sreći, o
ljepoti, o onima koji me čine sretnom, a ne trunuti zbog onih
koji me čine bijesnom i prepunom mržnje, koji mi stišću umjesto šire srce...
Zagrljaj......
Postoji li nešto ljepše od zagrljaja?
Naravno! Uvijek postoji nešto ljepše jer tada bi ljepota izgubila na svojoj vrijednosti.
No to ne znači da meni zagrljaj nije nešto najljepše.
On pokazuje i istodobno skriva.
On grije i također stvara trnce.
Snažan je, a iskazuje nježnost.
Čini jedno, a ipak je za to potrebno dvoje.
Nije li zagrljaj uistinu divan?
with love and more than love..... Annabel Lee
Post je objavljen 23.08.2010. u 16:49 sati.