Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/mirjanamarkovic

Marketing

ŽELIM, ŽELIM...

Zvijezda za zvijezdom, suza za suzom, raskošnim su baršunom nebeskog svoda i pustopoljinama obraza moga nježno klizile. U nepovrat...

Želim, želim, želim... Toliko je želja duša nemirna izrodila, a najveća od svih ispuniti se ne može. Jer tebe, mila, vratiti ne mogu, iako su uza te vezana najljepša moja sjećanja na nevine dane djetinjstva, iako na te podsjeti svaki pogled uprt ka rascvalim poljima svemira.

Sjećaš li se kako smo nestrpljivo očekivale noći uoči Velike Gospe, pa krišom na rosnoj travi ležale do prvih naznaka zore i brojale zvijezde padalice. Nizale smo želje mladenačke k'o skupocjenu bisernu ogrlicu te je od zavidnih pogleda pažljivo skrivale. Da u tajne naše tkogod ne pronikne, da nadanja nam i snove netko ne urekne. Shvatile smo ubrzo da se želje ne ostvaruju tek stoga što su u misao uobličene ili glasno izrečene, no, to ljepotu tih trenutaka nije umanjilo. Oni mudriji i s manje zanosa odavno bi odustali. Mi smo staloženo zaključile da bi na svijetu nastao kaos kad bi svatko, pa tako i nas dvije, dobio baš sve što poželi, i kroz smijeh nastavljale nabrajati: želim, želim, želim...

Zvijezda po zvijezda, suza po suza, tiho su padale u toplu ljetnu noć. Znaš, mila, željela bih te ponovno primiti za ruku kad tama obgrli dosege našeg oka, i u tom se zajedništvu osjetiti krotkom i ranjivom pod beskrajnom kapom svemirskom. Nedostaje mi tvoj smijeh, zavjerenički pogled, sposobnost da bez riječi pronikneš u najskrovitije zakutke moje duše. Jednostano... nedostaješ. Pa se pitam, osjećaš li i ti istu prazninu? Promatraš li me odnekud odozgo, žališ li možda, onako iskreno kako si jedino ti znala, što nas vremena i prostori dijele. A ove zvijezde što paraju nebo, jesu li baš sve suze sv. Lovre, ili je koja možda i iz tvog oka skliznula? U nepovrat...


PS.
Vir, 12. kolovoza 2010. Ležim na mekoj travi s dvije mlade djevojke, djevojčice još. Jedna od njih moja je kći. Zagledane smo u nebo, ja prepuna emocija a one uzbuđene i oduševljene jer prvi puta gledaju potok meteora. Objašnjavam im što se to na nebu događa, pričam im o zviježđu Perzej iz kojeg prividno izlazi meteorski roj Perzeidi i napominjem da je ta pojava u narodu znana kao suze sv. Lovre. Upijaju svaku riječ, ponavljaju i propitkuju, kao da bi u nekoliko trenutaka htjele doznati sve tajne svemira. Tada spominjem tebe. Djevojčicu s kojom sam nekada upoznavala i zavoljela zvijezde. Ženu koja je otišla prerano, a ja se s tim još nisam pomirila. One slute veličinu moje tuge, šutke me primaju za ruke i prave se da ne vide izdajnički trag suza na mom obrazu. Moja kći kaže – mama, možda i ona noćas plače. Nebom, širok trag ostavljajuć, proleti zvijezda. U nepovrat...


Post je objavljen 23.08.2010. u 15:20 sati.