Marketing
Solitude
''How many times have I done this to myself
How long will it take before I see
When will this hole in my heart be mended
Who now is left alone but me''
( Evanescence - solitude)
Nije lako biti jak, čvrst i vjeran svojim stavovima kada unutar tebe je totalni kolaps, sve kao da će nestati, srušiti se. Sve je tako prokleto nestabilno, i dalje.
Udaljio sam se od mnogo ljudi, većinom oni najbliži, oni koji su mi bili emotivno najbitniji.
A i večina onih koji jednostavno nemaju šta raditi pored mene.
Nije lako graditi se opet, i opet i opet. Ne znam koliko puta u ovih bjednih 21 godinu svojeg života.
Ovaj blog ostao je još jedino utoćište. Jedino tu znam da sam ja stvarno ja. Jedino tu to mogu biti.
Ne volim to priznati. Ali tako je.
Blog sam uvijek koristio kako bi vani mogao biti nasmijan. Na blogovima sam ostavljao suze, probleme, pronalazio suosjećanja, razumijevanje i podršku drugih blogera kojih je tada bilo jako puno.
Ali razlog onaj, najbitniji zašto sam radio blog prvi puta bio je što sam htio da drugi vide da postoji netko tko želi pomoći, razumije sve probleme koje doživite iako ih možda sam nije doživio. Netko tko je bio tada spreman žrtvovati sve samo da učini druge sretnima a za uzvrat tražio samo prijateljstvo.
Život je naravno bio oduran i prije, kao i sada. Nikada nisam bio zadovoljan njime, istina je.
Ali prije sam dolazio van, govorio boli me kurac za sve. Unutar sebe sam plakao, vrištao, ali izvana bi ostao osmijeh na licu, pa čak i onom pijanom dečku kojeg su svi sažaljavali kada bi ga vidjeli tako mlado i pijanog vani. To sam bio ja da... Osoba koju su svi sažaljavali.
Nisam to tražio, no kada su prestali, onda su me odbacili. Nisam ni to tražio.
Trudio sam se oko krivih ljudi, a krivi ljudi su maltane svi ljudi.
Vjerovao sam u ljubav, vjerovao sam u sreću koju mi mogu pružiti osobe poput prijateljica, pravih prijatelja i prave cure.
Ništa od toga se nije dogodilo.
Prijateljice su otišle prve, nedugo zatim i prijatelji.
Ostala je cura, vjerovao sam da je to ono pravo. Imati curu, zagraditi se s njom i dalje polako.
Nije bilo tako, i nju sam izgubio. Lutao.... I nikada nisam našao izlaz.
Vrtlog života iz kojeg ne mogu pobjeći.
Ne mogu više. Govorim si jak si ti... Ali koje koristi od toga...
Kada moja svjest govori ZNAŠ DA LAŽEŠ....
Govorim nije me briga... ALI ZNAM DA LAŽEM...
Ne možeš lagati sebi... To je žalosno, to je teško podnijeti...
Kako onda biti jači... kada u tebi ostaju stvari koje te čine slabijima...
Ne da mi se živjeti... A živim jer sam kukavica se ubiti.
Dok sam imao barem za to hrabrosti, nisam uspio. I kako sada...
Kada se bojim neuspjeha... Opet isto pokušati...
A svaki dan je sve teži... I svaki dan sve više gubi svoj sjaj...
Nisam više bitan kao prije. Nisam više dobar kao prije. Nisam više osoba kao prije...
Ogorčen sam ljudima. MOje ponašanje iritira i mene a vjerujem i druge.
Emocije su postale moj neprijatelj...
A samoća kao i prije, jedino što je baš uvijek uz mene.
Imam osjećaj kao da svi oni koji su obečavali biti uz mene sada pokazuju prstom u mene i govore : ''blacken je puko''. Ili govore da sam postao oduran?
Nije mi bitno, to mi stvarno nije više bitno.
Oni o kojima sam mario što će reći, otišli su.
Ne želim se više smijati, ne mogu. Nit želim trpiti više bol... Nit želim da me itko na svijetu voli više...
Jer ta ljubav kasnije boli... I volio bi da ja ne mogu više voljeti...
Volio bi da mogu isčupati te emocije iz sebe. Volio bi da mi sada sve one ne prolaze glavom...
Da mi je um čist, da ne boli... o jebem ti kako boli...
Ne govorim nikada da ću se ubiti. Jer obično kada kažem ubit ću se uplašim samoga sebe pa nemam hrabrosti za to.
Kako da kažem da ni jedna nije bila vrijedna da se kajem? Kako da kažem bit će drugih cura?
Kako da kažem da prošlost nije bitna?
Kada je sve to bilo više od ovoga dana. Kada su me tada voljeli i cijenili više nego danas.
Jer sam bio netko i nešta. Jer sam imao nešta.
Ljudi cijene vaš sjaj, a u sretnoj vezi vaš osmijeh, vaš sjaj je neizmjeran.
Ne možete zaobići istinu...
Samci nikada nemaju taj sjaj u očima. Ja ga nemam više...
Svaki poljubac, svaki zagrljaj. Bilo koje cure.
Natjera me da razmišljam o njemu... Od nekih više od nekih manje.
Ali zamislim, sjetim se... Kako je imati SVOJU curu... Buditi se i znati da te netko voli, samo tebe.
Leći spavati i znati da te netko želi sanjati...
Ne mogu se pomiriti s životom koji živim...
Počeo sam se baviti glazbom...
Sve one pjesme koje sam pisao možda budem i uglazbljivao.
Svakako je sigurno da ću se prepustiti glazbi do kraja....
No hoće li me glazba održati na životu?
Hoće li glazba opet biti moj jedini oslonac?
Jer ako ne uspije biti, mene neće više biti.
Ovo je moj blog... I često ga listam... Mjesece, godine unatrag. Gledam i pitam se...
Ako u ovoliko godina nije bilo bolje... Osim onih par mjeseci... Mia, malo hoti i Monika...
Ako to vrijeme koje je ukupno manje od god dana je sve lijepo što sam imao u zadnjih od prilike 4-5 godina...
Onda ne želim uopće živjeti...
Nova Mia se neće dogoditi. Monika, nažalost mislim da bi mi se takva mogla dogoditi...
A hoti... ne.
Ne razumiju me. Ja znam da ne mogu vratiti te cure.
Nisam ni mislio na to nikada... Ok na Miu jesam. Shvatio sam da nema povratka i odustao...
Ali taj odnos...
Onako kako me je Mia voljela nikada nitko nije... I ni jedna neće... Ako bude, uzvratiti ću joj i dati joj sve što Miji nisam jer sam bio budala i nisam znao cijeniti.
Sada kada sam naučio...
kasno je...
Jer sve što sam imao.. nestalo je.
Post je objavljen 18.08.2010. u 19:30 sati.