Kada prošećem mislima, i uhvatim sebe u njima kao tvorbi tih misli, vidim kako sve postoji u odnosima. Zaključim kako sve je relativno. Vidim dva predmeta. Razlike su među njima. Postoji predmet jedan… postoji predmet drugi … postoje time i razlike među njima.
Gledam tako cijeli svijet i sve je tako. Primjetih i sebe. Uočih kako odnos moje prema svakoj stvari daje misli o njima osnovom relacije među nama. Odnos je moj prema predmetu svakom u životu mom.
Vidim tako kako svijet moj jest odnosom prema djelovima svijeta nekog stvarnoga. Tako nalazim sebe kao onoga koji promatra i sudi načinom svpjim. I bilo bi to možda i konačno, kao doseg viđenja, ali primjetih kako predmeti čine veće cjeline o kojima imam stav i viđenje. I kao da se šećem mislima slažući i razlažići. Pri tome imenujem cjeline nove riječima, pa i slikama o njima. Kao da se poigravam. Mogu li vidjeti izvan toga? Izvan relacija.
Sudim o predmetu svakom relacijama sebe prema njemu. U svakom viđenju već je sjeme relativnosti. Nemir misli mojih kao da ulazi u sve što vidim. Kako da tako išta postoji po sebi? Na ovaj način meni postoji po meni! Ja kao da stvaram svijet relativnosti. Da, ali svoj.
Pogled, misao, osjećaji … sve jest u odnosu.
I pitam se sada, kada mi je to jasno; kada shvatio sam taj vid sudjelovanja svoga; što stvarno je, onako po sebi. Relatibno i ja postojim prema drugima i nisam ono što jesam, ni u njihovim, a ni u svojim mislima. A što stvarno jesam? Jesam li uopće ikako, a da nnisam u relaciji prema ikome? Može li išta biti tako. Kamen na primjer. Možda bi i mogao biti, ali sav preostali svijet se u njemu odražava, a taj stalno mijenja odnos svoj. Pa da li onda kamen postoji?
Vidim ta stalna međusobna djelovanja. Kao da svi ulazimo u sve. Ma od kuda mi uopće misao da nešto jest, da nešto bude? Što sam si ja to umislio? Biti, a ne postojati ili postojati, a biti. Vauuuu, kako je interesantno to dokučiti. Misao se trudi i nailazi na vrijeme kao čimbenik odnosa. Zaleđeni odnosi isključe vrijeme i tada odnos ostaje nrepromjenjen, ali nikakova misao ne bi smijela to dotaknuti. Tako ne mogu ni misliti o tome, ali mogu misliti da ne mogu misliti, a ono jest meni nedokućivo, a i nikome koji jest u svijeta.
Misao se vrti ko pas koji oko stupa svoj rep hvata. E, stani! Da ali rep taj vidim. Da, ali ne mogu ga uhvatiti. O misao moja, ti mi stvori sliku hvatanja i pokrenula si me. U svakom slučaju postoje zamisli koje vidjeti ne možemo. Postije li i nevidljive zamisli kao dio puta u tumačenju neviđenja? I uporno promatram taj rep svoj. Hm, stup!
Pa, u što siguran mogu biti? Ma, eto me kako mislim. Čitavim nizovima misli mijenja se osjet moj. Zašto tako mislim i zašto tako sve misli moje? Jesam li ustvari ja taj koji ih pokrećem sam ili na nešto što poticajima tumačim. Dolaze poticaji od tamo negdje. Od kuda? Mogu li išta istinskom voljom svojom? Tko sam da bi mogao?
Izgleda kao izlišnost takav slijed misli. Možda, ali to je put tražernja čistoće u postupcima svojim. Kako da ne gazim ičije? Ustrajno tražim, a sam potvrđujem sebi da ništa moje nije, a istovremeno poštujem vlasništva sviju koji kažu da su njihova. Izgleda kao apsurd. Tako mislim, a oni onako. Da ništa nije moje, je misao moja, a da je nešto vaše misao vaša. Je li uopće to misao moja? Ta onda ipak nešto jest moje.
Ha, ha, ha, ma ni to nije moje. Nadošlo. Pa ni sva ova razmišljanja ovdje nisu. Nadošla su. Sve je to razloge neke imalo.
Da, ali jest nešto što sve to pokreće. Možda nekoć u vječnosti, pa sve se tokom nekim prelijeva. U svemu tome i sav moj život takav i upravo takav. A ja kao da želim dokučiti. Pa, kako i zašto, kada sve ionako je u toku tome? Logika kao da ovdje puca i ostaje osjećaj zahvalnosti svemu. Neka mi oproste svi koje sam neugodno uznemirio na putevima njihovim. Lutamo, dragi moji. Mir Vama dragi moji u ljubavi koja život znači. I neka u relaciju ne stavljam zamišljeni pokretaj svega, jer time ću samo otklon postaviti. Jesmo pokretom iskonskim kroz ljubav što opstaje.
Zaustavljam misao i ne opirem se svijetu puštajući protok života radujući se svakom i svakoj sitnici. U svemu je taj poticaj iskonski… Radošću i ljunavlju … :)
Post je objavljen 18.08.2010. u 14:33 sati.