Marketing
Guzonjin sin
Kada je jedne subote kasno popodne unuk našeg zemaljskog poglavara ušao sa svitom u kafić u kojem se od prvog razreda skupljala moja ekipa iz gimnazije, Suvagovci (zvali smo ih tako zbog slušalica u ušima) su nas 15, 20 klinaca u ruku od minut, dva istjerali van. Nismo ni popili sokove koje smo platili, konobar nam nije stigao vratiti kusur… Nabildani tipovi, debelih vratova i obrijanih glava, naoružani do zuba, izbacili su nas iz kafića superiornom gestikulacijom kojom se tjeraju kokoši: „Ajde, išššš“. Unuk se poželio malo opustiti uz neke manekenke i par mračnih tipova iz polusvijeta, a društvo gimnazijalaca mu je očito zasmetalo. Zapravo, kad bolja razmislim, još smo dobro i prošli.
Kao klinka sam isprva zavidjela djeci koju su u školu dovozili crni Mercedesi, čija je brendirana odjeća vrijedila mjesečnu plaću kompletne zbornice i kojima su se moji profesori bezočno uvlačili. „Profesorice, nisam pročitao knjigu, jer sam bio s tatom…“, promrmljao bi ispod glasa pred katedrom guzonjin sin, a profesorica bi nehajno odmahnula rukom, kao – ma nema veze, 'ko šljivi lektiru, i koketno dodala: „Pozdravi gospodina oca“. I to je bilo to. Rešetanje je bilo rezervirano za nas „običnjake“. Mi smo morali znati i sve rođake Tereze Raken, bikvadratnu i simetričnu jednadžbu, kemijske formule i plemićke obitelji koje su imale pravo birati hrvatskog kralja. Početkom školske godine razmjenjivali bi svoja prva inozemna iskustva: oni bi prepričavali putovanja na tatinoj jahti do Palma de Mallorce i Tenerifa, a ja svoja 2,5 mjeseca babysitinga u Italiji. Pokojna mama mi je odmah na početku razbila iluzije o tome da ću ih jednom sustići, budem li marljivo učila i radila: „Nikad ih nećeš stići. Nit ćeš ti moći razumjeti njih, nit će oni razumjeti tebe. Ovo je njihov sustav koji su oni izgradili po vlastitoj mjeri. Najpametnije što možeš učiniti je školovati se, uzeti im lovu i maknuti se od njih.“ Sjećam se da mi je umjesto suvišnih socioloških elaboracija pustila stvar „Guzonjin sin“ predratne sarajevske grupe „Zabranjeno pušenje“: „Danas sam dobio svog novoga Porschea, i malko ću se voziti s njim, jer ja sam, ja sam guzonjin sin…“
Na početku faksa, sve dok nisam uletjela u prvi radni odnos na neodređeno vrijeme, zarađivala sam pišući zadaće pripadnicima ekskluzivnog „Društva naša djeca“. Nedavno sam kopajući po dokumentima na jednom starom hardu pronašla dio toga: u 5, 6 mjeseci napisala sam 9 maturalnih radnji, 20-ak seminara, 16 eseja, 11 pismenih ispita… 35 kuna po kartici. Svakakvih je tu bilo: djece državnih tajnika, stranačkih čelnika, predsjednika upravnih odbora, generala, ministara, saborskih zastupnika. Kad me je prvi, tata mu je bio sitna stranačka bižuterija, županijska razina, pokušao „zavrnuti“ za novce (imao je, kao, trenutno manjih financijskih problema pa da pričekam) otišla sam na njegov faks do njegovog profesora, izašla doduše na zao glas, ali su mi nakon toga redovito plaćali dogovorene iznose.
Završiš onda lijepo faks uz posao, nastaviš školovanje, opet, dakako, uz rad, i usput gledaš pripadnike „Društva naša djeca“ kako zaustavljeni negdje na drugoj, trećoj godini fakulteta provode dane odlazeći s partyjja na party („jede se kavijar, pije se gin, ima se para, ima se s čim, ponekad trava, nikad heroin, jer ja sam guzonjin sin“), vozeći sportske automobile, razbacujući novac, a svaku treću rečenicu počinju antologijskom frazom „Moj tata kaže…“ Čekaju ih mjesta u nadzornim odborima, bankama, ministarstvima, strankama, samo da završe školovanje, ali ni to nije neophodan uvjet. Tata će nekog nazvati, stric će srediti, stranka će pomoći, banka će podržati. Za boga miloga, pa mi smo imali državne tajnike – pripravnike. U političkom životu se posljednjih 30, 40 godina vrte ista prezimena, imamo tri, četiri generacije bankara ili šefova državnih tvrtki u istim obiteljima, bez obzira što se politički sustav u međuvremenu mijenjao (blebetanja o komunizmu i antikomunizmu rezervirana su za sluđene ovce na dnu hranidbenog lanca). Kako su sva relevantna mjesta u državnoj upravi, strankama, tvrtkama u potpunom ili djelomičnom državnom vlasništvu rezervirana isključivo za guzonjine sinove i kćeri, samo se kompletan idiot i imbecil koji ne spada u ovo ekskluzivno društvo, pokušava uvući među njih. Na kraju, kad čovjek sazrije i to shvati, nastupa vrijeme miroljubive koegzistencije s članovima „Društva naša djeca“, jednih pokraj drugih, bez suvišnih miješenja i komunikacije. Što bi rekla moja pokojna mama: „Ovo je njihov sustav koji su oni izgradili po vlastitoj mjeri. Uzmi im lovu i briši.“
Post je objavljen 07.08.2010. u 16:59 sati.