U mladosti sam mislio pojedinac je sve; alfa i omega; a sve ostalo tu je da ga sputa i izrabljuje. Sada vidim da se pojedinac realizira svoja prava i svoju dobrobit kroz zajednicu. Sada kada sam upoznao razne obitelji, vidim što znači "biti nečiji"; kako je kada ti pomažu i kako je pomagati drugima. Sada mi je puno jasnije zašto se komunizam i liberalni kapitalizam iz svih oružja okomljuju na obitelj kao temeljnu jedinicu društva, te zašto se crkva toliko htjela nametnuti kao njena zaštitnica. Sada mi je jasno mediji forsiraju ismijavanje obiteljskih veza kao nešto plemensko, te zašto ističu samo nepotizam i kumstvo kao produkt obiteljske podrške.
Kao mlađi, mislio sam da je država moj protivnik i da je loš gospodar, pa da zbog toga što više njenih funkcija treba privatizirati. Sada, iako imam još i više razloga da mi država bude protivnik, mnogo više dokaza da je loš gospodar, svjestan sam da je ona još jedina instanca na koju mogu utjecati. Jednom kada se neki servis privatizira, građani na njega nemaju utjecaja. Banke, telekome, odvjetnike, ne mogu opošteniti, ali barem u teoriji mogu utjecati na političare, koji će donijeti drugačije propise, koji više odgovaraju građanima.
Kao klincu, prvi susret s vojskom bio je lokalni garnizon JNA. Strašno. Neki drugi svijet. Država u državi. Mogli su što su htjeli. Ono kratko vrijeme od nekoliko godina s početka devedesetih vojska je dobila pozitivni kontekst, prvenstveno zato što su je činili oni koji s vojskom nisu imali nikakve veze; obični, pošteni, požrtvovni ljudi iz naroda. Do početka novog tisućljeća vojska je opet postala povlaštena kasta privilegiranih ljudi s puno moći i malo odgovornosti. Bilo mi je drago kada su ukinuli obavezno služenje vojnog roka, ali već sada vidim kvaku. Mrska JNA je obaveznim služenjem vojske omogućila obranu Hrvatske. Građani su znali koristiti oružje u trenutku kada je trebalo. Danas je vlast sigurna od bilo kakvog oblika pobune naroda koji je razoružan, uškopljen i neobučen za ratovanje.
Riječ izdaja nikako mi nije sjedala. Prvenstveno u Juzi, izdajnici su većinom bili oni koji je nisu nikad nisu ni voljeli, pa kako su je onda mogli izdati? Osim njih, u Juzi, a kasnije i za neumrlog oca svih Hrvata, bilo je i onih izdajnika koji nisu imali ništa protiv države, nego su je samo vidjeli na drugome putu, upravljanu na drugačiji način. Pa kako si onda izdajnik, ako svojoj zemlji želiš dobro. I na prijelazu tisućljeća, ta se riječ dobrano dijelila neistomišljenicima, a meni ona nikako da legne. Međutim, sada, nakon svih jubitoa, mostova usred ničeg, kamiona, helikoptera, vlakova, ofarbanih tunela, nakon doviđenja i hvala na suradnji, nakon licemjernih cereka i golih ministara, broševa, pendreka i suzavaca samo mi je jedna riječ na ustima IZDAJA!
Danas pišem o tome, jer to je sve što mogu. Ali ne mirim se s time. Već sutra; već prije kraja ove godine, ja poduzimam nešto, o čemu stalno pišem. Tko će sa mnom?
Post je objavljen 28.07.2010. u 23:21 sati.