„Ljudska želja za doživljavanjem jedinstva s drugima ukorijenjena je u specifičnim uvjetima ljudskog postojanja i jedan je od najsnažnijih motiva ljudskog ponašanja. Kombinacijom minimalnog određenja instinktima i maksimalnog razvitka sposobnosti uma mi, ljudska bića, izgubili smo izvorno jedinstvo s prirodom. Da se ne bismo osjećali krajnje izoliranima - što bi nas, u stvari, osudilo na nezdravost – trebamo pronaći novo jedinstvo: kako s drugim ljudima, tako i s prirodom. Tu ljudsku potrebu za jedinstvom s drugima doživljavamo na mnogo načina: u simbiotičkoj vezanosti za majku, idol, pleme, naciju, klasu, religiju, bogatstvo, profesionalnu organizaciju. Te veze se, naravno, često prožimaju, a često poprimaju ekstatički karakter, kao npr. kod pripadnika nekih religijskih sekti, u rulji spremnoj za linčovanje ili u eksplozijama nacionalne histerije za vrijeme rata. Tako je, na primjer, izbijanje prvog svjetskog rata pokazalo jedan od najdrastičnijih oblika ekstatičkog »jedinstva«. Iznenada, ljudi su preko noći napuštali svoja životna uvjerenja u pacifizam, antimilitarizam, socijalizam; znanstvenici su napuštali svoja dugogodišnja obučavanja u objektivnosti, kritičkom mišljenju i nedjelomičnosti da bi se mogli pridružiti velikome Mi.
Želja za doživljavanjem jedinstva s drugima izražava se jednako u najnižim oblicima ponašanja, tj. u sadizmu i destrukciji, kao i u najvišima: u solidarnosti na osnovi ideala ili uvjerenja. Ona je ujedno i glavni uzrok potrebe za prilagodbom: ljudska se bića više boje izopćenosti no čak i smrti. Za svako je društvo presudan oblik jedinstva i solidarnosti koje ono njeguje i može unapređivati u danim uvjetima društveno- ekonomske strukture. Izgleda kako ova razmatranja ukazuju da su u ljudskim bićima prisutne obje tendencije: jedna - imati, posjedovati - koja svoju moć, u krajnjoj konsekvenciji, duguje biološkom faktoru želje za opstankom; druga - biti, djelovati, davati, žrtvovati se - koja svoju moć duguje specifičnim uvjetima ljudske egzistencije i inherentna je potrebi da se izolacija prevlada u jedinstvu s drugima. Otuda slijedi da društvena struktura, njene vrijednosti i norme, odlučuju koje će od ta dva proturječna stremljenja, koja se nalaze u svakom ljudskom biću, postati dominantno. Kulture koje unapređuju pohlepu za posjedima i time modus imanja, ukorijenjene su u jednom ljudskom potencijalu; kulture koje njeguju bivanje i dijeljenje — u drugom. Moramo odlučiti koji od ta dva potencijala želimo njegovati, ali shvaćajući da je naša odluka uvelike određena socijalno-ekonomskom strukturom danog društva, strukturom koja nas upućuje prema jednom ili drugom rješenju.
Na osnovu mojih promatranja grupnog ponašanja moglo bi se zaključiti da dvije krajnje grupe, naime one koje izražavaju duboko usađene i gotovo isključive tipove imanja odnosno bivanja tvore izrazitu manjinu te da su, u velikoj većini slučajeva, realne obje mogućnosti i da o okolnim faktorima ovisi koja će od njih prevladati, a koja biti potisnuta. Ta tvrdnja znatno proturječi psihoanalitičkoj dogmi prema kojoj okolina proizvodi bitne promjene u razvitku ličnosti u ranom djetinjstvu te je nakon tog doba karakter učvršćen i teško se mijenja pod utjecajem vanjskih događaja. Ta je psihoanalitička dogma mogla biti prihvaćena, jer kod velike većine ljudi osnovni uvjeti njihovog djetinjstva traju u kasnijem životu budući da, općenito govoreći, traju i društvena stanja. Ali postoje brojni primjeri u kojima drastična promjena okoline dovodi do temeljite promjene u ponašanju, tj. do prestanka njegovanja negativnih snaga, a početka njegovanja i poticanja pozitivnih.
Da zaključimo, učestalost i jačina želje za dijeljenjem, davanjem i žrtvovanjem nisu iznenađujuće ako imamo u vidu uvjete egzistencije ljudskog roda. Iznenađujuće je da je moguće tu potrebu toliko potiskivati da sebičnost ovlada u industrijskim (i mnogim drugim) društvima, a solidarnost postane izuzetak. Ali, paradoksalno, sama ta pojava uzrokovana je potrebom za jedinstvom. Društvo čija su načela zgrtanje, profit, vlasništvo, proizvodi društveni karakter orijentiran na imanje, a kada se jednom uspostavi dominantni oblik nitko ne želi biti autsajder ili, zapravo, izopćenik. Da bi se izbjegao taj rizik svatko se prilagođava većini, kojoj je zajednički samo uzajamni antagonizam. Kao posljedica prevlasti sebičnosti, vođe našeg društva vjeruju da ljudi mogu biti motivirani samo materijalnim probicima tj. nagradama, te da se neće odazvati pozivima na solidarnost i žrtvu. Osim u ratu takvi su apeli zaista rijetki, čime je izgubljena prilika za promatranje mogućih rezultata takvih apela. Samo radikalno drugačija društveno-ekonomska struktura i radikalno drugačija slika ljudske prirode mogu pokazati da potkupljivanje nije jedini (ni najbolji) način djelovanja na ljude.“ odlomak iz knjige Ericha Fromma „Imati ili biti“
„Čim otkrijete da ste na strani većine, hitno morate učiniti nešto sa sobom.“ Mark Twain
Post je objavljen 20.07.2010. u 14:05 sati.