„Artisti i modeli“ je jedna stara holivudska komedija (Frank Tashlin, 1955. godina) koja je u svom imenu skrila dubok smisao nekih aktualnih odnosa na relaciji između informativnog dizajna pojedinca (modeli) i onog „umjetnika“ (artisti) koji stvara poželjnu sliku stvarnosti i navlači je na pojedinca kao neko svakodnevno konfekcijsko odijelo.
Pretpostavka za uspjeh takve rabote je postojanje ISPRAZNOSTI.
Ispraznost je riječ hebrejskog podrijetla koja se prevodi kao „isparavanje, para“. Dio je repertoara slika koje u hebrejskoj misli označavaju ljudsku krhkost (uz vodu, sjenu i dim).
Osim pojma „ispraznosti“ nužno se podsjetiti na još jednu sintagmu – Ovaj put iz fundusa „biblijske kulture“. Radi se o tzv. „propovijedanju na krovu“.
Naime, stanovnici Istoka, da bi se osvježili…često se sastaju na terasama kuća. Pričaju se posljednje novosti. Zato Isus traži od svojih učenika da na krovovima propovijedaju što im je rekao ne bojeći se progonitelja (Mt 10,27)
Zar to ne podsjeća na „antene“ preko kojih TV prijamnici primaju poruke ?
PUT U DAMASK
Što je krajnji cilj svake poruke?
Da utječe na onog koji će je konzumirati – A vrhunac uspješnog emitiranja poruke je u tomu da onaj koji poruku primi…baš na osnovu nje – promijeni svoje uvjerenje, mišljenje i stav.
To je novovjekovno „Putovanje u Damask“ !
„Putovanje u Damask“ je, inače, aluzija na slavni događaj Pavlova obraćenja. Naime, putujući u Damask u potrazi za kršćanima koje su židovski vjernici smatrali bezbožnim otpadnicima, Pavla, koji se još tada zvao Savao – i njegove pratioce iznenada zabljesnu svjetlost, a s neba je začuo glas : „Savle, Savle, zašto me progoniš ?“ Tada je oslijepio. Njegovi su ga drugovi odveli u grad gdje se obratio na vjeru koju je progonio i primio krštenje. Kad mu se vid vratio, počeo je propovijedati svoju vjeru u Isusovo uskrsnuće.
Medijsko posredovanje uvijek za cilj ima utjecaj na mišljenje onog prema kome se poruka tangira – i ta je priča toliko stara koliko i ljudski rod.
RIJEČ
Riječ je oduvijek bila u središtu svega. Ako je moguće, svakako uz sliku…statičnu ili pokretnu.
Riječ (latinski: verbum…hebrejski: davar – uvijek je značila i d o g a đ a j ). Stari grci su riječ nazivali l o g o s (razum, mudrost).
Medije zanima tzv. Ž i v a Ri j e č…jer „živa riječ“ – „djelatna riječ“ , uvijek je i produžetak onog od koga se ona širi (kao što je danas sofisticirana tehnologija samo „produžetak“ dijelova ljudskog tijela koji, inače, služe za uspostavljanje komunikacije). Živa Riječ ima stvaralačku (a u Bibliji i spasenjsku) snagu. Bog je riječju stvorio svijet. Riječju je objavio svoj spasenjski naum – preko Zakona (Dekalog), proroštva, narodne mudrosti, molitve. S Knjigom Mudrosti ta se RIJEČ doima kao da posjeduje određenu osobnost „kod Boga“.
U Ivanovom evanđelju se ide dalje i kaže se: „U početku bijaše Riječ. I Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog….I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.“
Ovaj pristup nisu zanemarili ni neki od najvećih manipulatora ljudskom sviješću poput Adolfa Hitlera. Kod njega je upravo (do krajnjih granica karikirana) RIJEČ bila nositelj poruke na planirano sugestivan način - u kojem su gestikulacija i artikulacija igrali ključnu ulogu u kičerajsko - malograđanskom ambijenti Speerovski modeliranih nirnbergških mitinga i masivnoj dekoraciji koja je umanjivala značaj jedinke i veličala ulogu mase i Vođe. Noćni ambijent i bakljade samo su doprinosile tom kvazimističnom ambijentu nečeg „nadnaravnog „ što se navodno tamo zbiva.
Čitavo zbivanje. Čitav happening – postao je PORUKA !
Poruka je bila: U Svijetu „nereda“ mi uvodimo „red“ ! Mi smo „nada“ u „beznađu“ !
Zanimljivo je kako je to u direktnoj sprezi s biblijskim poimanjem KAOSA.
Knjiga o Postanku opisuje Zemlju koju je Bog stvorio kao „pustu i praznu“ (na hebrejskom: „tohu vabohu“ ili „veliki nered“) Tu praznu pustinju okružuje tama i KAOS ( riječ pripada grčkom vokabularu koji suprotstavlja KAOS i KOSMOS, Pusti Svijet nasuprot Uređenom Svijetu koji će nastati).
Tu „pustu prazninu“ trebalo je ispuniti. Medijski (politički) magovi su od početka znali da je mogu ispuniti kontroliranim sadržajima – pa je prelazak iz Kaosa u Kosmos, u stvarnosti, postao prijelaz iz „slobodnog“, spontanog u „neslobodno“, kontrolirano – stanje, ma koliko nas učitelji povijesti pokušavali uvjeriti u suprotno.
FILMSKA PRIČA
Mi smo mitomansko društvo koje stalno stvara mitove – i to najviše o sebi samima, plašeći se suočiti s ogledalom u kojem bi vidjeli svoj objektivni odraz. Pa su Hrvati „posebni“ i pametni i kulturni, i jedinstveni i „najstariji“ i najhrabriji itd. itd.
Naravno da ni drugi narodi nisu mogli pobjeći od te bolesti stvaranja lažne slike o sebi samima – koja je uvijek značila veličanje sebe i umanjivanje vrijednosti drugih.
Mitove grade svi. Stoljećima i stoljećima. Neumorno.
Prepisuje se, dodaje, izvrće, izostavlja…namjerno ili ne – sasvim svejedno.. To se radilo i guslarenjem i divanjenjem…i pisanjem i brisanjem…ali tek je izum filmske trake, slikopisa….filma – prenošenja žive slike…stvorio pretpostavke za totalnu informativnu degradaciju Istine.
Pa su tako jadni Goebbelsovi snimatelji na fronti morali jurišati prije i ispred oružnika, vojnika, tenkova i topova – jer su imali izričitu zapovijed da mogu snimati njemačkog vojaka samo kako ide naprijed prema kameri…i to nikako s leđa…nego kako im se približavaju i osvajaju prostor. Zato su vojni kamermani hrpimice ginuli pored svojih kamera i stativa kao muhe – ali njemački je narod uživao u žurnalima koji su se u kino salama vrtili prije projekcije filmova. U tim žurnalima Nijemci su išli samo naprijed i naprijed – nikada se ne povlačeći.
I ljudi su u te pokretne slike vjerovali sve dok ih iz lažnog medijskog sna nije trgnuo fijuk bombi koje su počele padati i po njima samima.
Kada je prelijepa i nadarena Leni Riefenstahl snimila svoj „Trijumf Volje“ (1934.g.) o nacističkim mitinzima u Nurembergu – onda je to bilo savršenstvo mješavine njenog filmaškog dara i talenta i vrhunske propagande budućih jurišajućih nositelja Smrti. Isto je bilo i sa filmom „Olympia“ o Olimpijadi u Njemačkoj 1936. godine. I sada se ti njeni uratci smatraju vrhunskim filmskim ali i negativno propagandnim djelima koji su pripomogli fanatiziranju njemačke nacije koja je sve više padala u jednu vrstu stimuliranog kolektivnog transa..
S druge strane -Staljin je slavio prvi dio Einzesteinovog „Ivana Groznog“(za koji je slavni režiser dobio i prigodno odlikovanje) – ali mu je drugi dio bio već manje drag jer je govorio o padu Ivana Groznog (pa je sad Eizenstein morao spašavati živu glavu na ramenu). Svaki od velikih diktatora htio je graditi povijesnu pozadinu i dekoraciju za njihove aktualne zločine. Mediji su im za taj posao bili od presudne važnosti.
„KINO OKO“
Kada je slavni ruski filmski umjetnik Dziga Vertov snimio svoj dokumentarac „KINO OKO“ – možda nije ni slutio koliko je pogodio bit jedne nove optike gledanja koja će označiti ulogu suvremenih medija, a posebno filma, u svakodnevnoj praksi života „modernog čovjeka“.
Ruska Oktobarska revolucija itekako je koketirala s propagandnom ulogom filma i s nevjerojatnom količinom „oslobođene stvaralačke energije“ – koja se tada „razlijeva“ čitavim društvom pa tako i svijetom umjetnosti i njenom cjelokupnom strukturom (od književnosti, klasične glazbe, arhitekture, teatra, filma, poetskog izraza itd.)
Tu su, što se filma tiče, Lev Kuljišov, Dovženko, Eizenstain i topovski pucnjevi s „Aurore“….Tu je čitavo kreativno previranje koje će na najtragičniji način, kasnije, svojim samoubojstvom, izraziti Majakovski…a platiti Mandeljštam, Babelj i nebrojeni broj drugih – Ali kreativni duh “ izašao je iz boce“ i više se, ipak, usprkos staljinističkim represijama, neće moći satjerati natrag u nju. Zato je kasnije i bio moguć i Andrej Tarkovski i „Stalker“ i „Andrej Rubljov“…..a državna propaganda ostala je samo tragična propaganda i ništa više.
To, naravno, ne umanjuje njenu snagu i tragediju sudbina onih koje je samljela u svom bezdušnom žrvnju – a posebno ne danas….s time što su današnje ponekad smiješne podjele na „slobodni“ i „neslobodni“ svijet demistificirane (u uvjetima opće dominacije totalitarne svijesti i prakse) postavši samo loše napisane priče za malu djecu…pa ma koliko one bile i „kaubojske“.
Najstarijom propagandom, što se „filmske trake tiče“, smatraju se VITAGRAPHOVI ŽURNALI iz 1898. godine – u kojima se nemilice propagirao Američko – Španjolski rat na Kubi ( a za taj rat vezana je, inače, neviđena propaganda žutih pisanih medija koji su bukvalno izmišljali događaje huškajući i gurajući američke građane na proratne i promilitarističke pozicije).
MEKSIČKA REVOLUCIJA I FILM
Zanimljivo je kako se Hollywood umiješao i u meksičku revoluciju (čija će stota obljetnica biti svečano obilježena baš ove godine).
Slavni David W. Grriffit t Harry Aitken otkupili su naime, od Pancha Ville i meksičkih revolucionara, ekskluzivna prava snimanja „bandolera“ Pancha Ville i njegovih akcija u Meksiku. Tako je 1914. godine snimljena originalna bitka karizmatičnog zapovjednika Division del Norte, Pancha Ville i njegovih „Los Doradosa“– što je postalo sastavni dio filma „Život Pancha Ville“. Čak su se bitke prilagođavale vremenskim prilikama koje su bile najpogodnije za uspješno snimanje dokumentarnog filmskog materijala. Od američkih režisera John Ford je imao kritičan i negativan stav prema meksičkim revolucionarima dok je John Huston (kojeg je John Ford nazivao „rojo“ ili „crveni“) – čak i živio u Meksiku gajeći simpatije prema revolucionarnoj tradiciji Pancha Ville i Emiliana Zapate).
Kasnije je Margarita de Orellama napisala knjigu „Filmando a Pancho : Como Hoolywood dio forma a la Revolucion Mexicana“ („Snimajući Pancha: Kako je Hoolywood utjecao na Meksičku Revoluciju“)
Američki slavni novinar i spisatelj John Reed koji je napisao besmrtnu knjigu „Deset dana koji su potresli svijet“ o Oktobarskoj revoluciji (po kojoj je snimljen film „Crveni“ – što je, inače, bio njegov nadimak) napisao je i knjigu „Mexico Insurgente“ („Pobunjenički Meksiko“) po kojoj je 1971. godine Paul Leduc snimio film.
Ali, još 1931. godine Sergei Einzestain je snimio film „Que Viva Mexico“ a Fernando de Fuentes svoj klasični „Vamonos con Pancho Villa“ („Idemo s Panchom Villom“). Veliki američki režiser Elia Kazan snimio je, također 1935. godine, „Viva Zapata“ a godinu dana ranije Jack Conoway snimio je „Viva Villa“. Još jedan veliki „buntovnik“ američkog filma – nenadmašan u scenama nasilja…zagonetni Sam Peckinpah bio je veliki „meksikofil“ („Wild Bunch“ – „Divlja Horda“).
SUVREMENI RATOVI KAO PODLOGA FILMSKE PROPAGANDE
Uloga propagande u filmu posebno je bila važna u drugom svjetskom ratu.
Tako se čak i Pajo Patak borio protiv nacista u crtićima. Film Walta Disneya „Pajo Patak u Nazilandu“ dobio je 1943. godine Oskara. Frank Capra snima „Zašto se borimo ?“ – samo da nabrojimo neke od propagandno usmjerenih filmova.
NDH propaganda snima 1944.g. film „Borci za Hrvatsku“ u kojem je narator Lovro Matačić. A Britanci 1943. godine snimaju prorojalistički (prokarađorđevski) film „Under Cover“ u kojem se radnja „vrti“ oko dva brata: četnika i partizana – u kojem je četnik „pozitivac“ a partizan „negativac“ (To je vrijeme boravka izbjeglištva vlade kralja Petra Karađorđevića u Londonu).
Nakon Domovinskog rata snimljen je film Bore Draškovića „Vukovar – jedna priča“ s neupitno propagandnim porukama…..“druge strane“…a kod nas u Hrvatskoj najčešće se, za potrebe političke propagande, još uvijek dio režiserske najamne radne snage okreće prošlosti direktno se nekritički opredjeljujući prema političkoj sadašnjosti, naravno za potrebe jeftine propagande u korist uglavnom vladajuće političke opcije koja, kad izgubi tlo pod nogama – poseže za iracionalizacijom sukoba među građanima i potpirivanjem najnižih ideologijskih sukoba i strasti ne bi li na taj način eventualno pobjegla od postavljanja pravih pitanja za vlast - poput onog: „Tko je upropastio i opljačkao hrvatsko društvo ?“.
Tu je, što se filma tiče, nenadmašan Jakov Sedlar…a njegov „Četverored“ je „klasično djelo“ takve vrste antiumjetnosti (Zanimljivo je kako je taj „film“ istovremeno prikazivan u kino dvoranama a ujedno je išao na „javnoj televiziji“ kao TV Serija – što je bez presedana čak i u vrsti takve prizemne „bljak rabote !“).
Čak i Kinezi za potrebe svoje propagande „iznajmljuju“ međunarodne mega zvijezde poput Jackie Chana…koji se pojavljuje u filmu Samping Hana i Janoxing Huanga posvećenog 60-toj godišnjici Kineske Revolucije (odobreni budžet od 48 miljuna dolara!).
Duga je ovo priča…i tužna. Kako inače objasniti Harlamov film „Židov Suss“ – koji je bio uvod u pogrome stotina tisuća ljudi ? Što su o Vijetnamskom ratu govorile „Zelene Beretke“ s J. Wayneom a što je demistificirao, izrugivao i beskompromisno secirao besmrtni Charlie Chaplin svojim remek djelom „Veliki Diktatir“ – koji je snimljen u samo praskozorje drugog svjetskog rata ?
Kasnije će taj isti Chaplin morati bježati iz Amerike da ga ne zahvati plamen novoinkvizitorskog makartizma – što je posebna priča i posebna vrsta propagandnog ludila. S druge strane, tko danas može zamjeriti slavnoj „Casablanci“ i nenadmašnom H.Bogartu što su, između ostalog, kao poruku filma, imali i poziv svim „neopredjeljenima“ da se priključe strani antifašističkog Dobra u ratu s Zlom fašizma.
Danas se snimaju filmovi o Che Guevari koji imaju veliku ( u najmanju ruku dokumentarističku) vrijednost….i današnje KINO OKO veliko je i svemoćno. Nikako jednoznačno. Festivali i smotre alternativnog filma u Zagrebu i Splitu bitne su stvari za Hrvatsku.
Strip nismo spominjali iako je nezaobilazan (a sam pojam „žute štampe“ vezan je baš za njega jer su prvi stripovi bili tiskani u žutoj boji u novinama nekih teško probavljivih američkih medijskih magnata o kojima je sve rekao još orsonvelsovski „Citizen Kane“).
STANJE
Stanje ovisi o stupnju razvijenosti društva i demokratskih mehanizama koji su dovoljno snažni da zakoče, ako treba, inkvizicijske apetite kreatora zbilje…njihove cenzorske škare i ambiciju da svijet kroje prema unaprijed zadanom modelu a ne da ga odražavaju barem na razini puke, jednostavne refleksije – ako već ne mogu da ga usmjeravaju ka razvijanju kritičkog duha kao pretpostavke za dosezanje Istine kao pretpostavke za humaniju budućnost.
Pisana riječ kod nas je gotovo do kraja degradirana jer su pisani „laki mediji“ („žuto novinarstvo“)– satjerali ozbiljnu pisanu riječ (knjigu) „u kantun“ – a kao domaćeg prvaka čitanog štiva nametnuli su nam „vlatkopokosštinu“ i visoko „celzijusiranu“ kvaziknjiževnost.
UBIJANJE ISTINE .
Televizija se u svemu tome, naravno, brzo snašla jer ona je oduvijek bila poput meda na koji se kupe političke pčele.
Ona je kod nas tradicionalno zavisna iako se voli nazivati JAVNOM (govorim
baš o njoj a ne o tzv. komercijalnim televizijama). Ona lebdi poput nedohvatnog božanstva i kroji naše priče i sudbine. Ona kani ravnati stvarnost prema sebi i ne pokušavajući se kritički osvrnuti na našu zbilju ili pokušati na bolje promijeniti postojeću otužnu stvarnost. Njena Istina najčešće zavisi od „Istina“ trenutno vladajućih političkih garnitura. Ona je, kako je to kazao jedan naš brdsko-planinski isforsirani „narodni čovik“ i nategnuti „vicmaher“, službeni „mislilac“ i njen direktor u „teškim vremenima“ čišćenja državne televizije od nepodobnih kadrova – naša „Katedrala Duha“. U takvoj varijanti Duh je spao na razinu „Tužne Sove“ i „Kapetana Marka“…..još uvijek predaleko od neuhvatljive kvalitete Alana Forda.
Ta tužna priča o lažnoj duhovnosti i falšoj Družbi Pere Kvržice stalno se ponavlja i, nažalost, ne vidi joj se skorog kraja.. Kod nas su medijski magovi neuhvatljivi i „onostrani“. Oni kao da pripadaju svijetu sekti, tajnih društava i podzemnih političkih klapa na čijem čelu, u neki nepoznat dan i u neku nepoznatu uru, kroje sudbine svih nas.
Oni „Istinu“ isisavaju „iz svog magičnog malog prsta“ i vole umišljati kako je svaki od njih reinkarnacija Hasan-i-Sabaha…šefa tajnog i mističnog društva ASASINA ili HAŠIŠINA čije se utjecaj jednom davno protezao velikim dijelom Perzije i Palestine pa bi sad malo privirio i u Hrvatsku.
Hasan-i-Sabah…poznatiji kao „Starac s Planine“ oživio je svoj mit s početkom križarskih ratova kada se prvi europljani susreću s njim i sa fenomenom asasina. Starac s Planine je živio u čudesnom zamku Alamutu okružen svojim beskrajno vjernim „ubojicama“ i sljedbenicima koji su na njegov mig skakali u bezdan i provalije perzijskih planina - vršeći ritualna samoubojstva kao izraz odanosti svom gospodaru. Tome su svjedočili franački križari i francuski vitezovi i gospari koji su dolazili na razgovore sa zagonetnim čovjekom koji je zagovarao „politiku selektivnog političkog ubojstva“.
Nitko nije preživio napad njegovih atentatora koji su, žrtvujući sebe – ubijali odabrane mete.
I čemu se mi. Onda, danas čudimo ?
Tomu što se svakodnevno ubija Istina ?
Još odavno sve je bilo samo pitanje kvalitete „ispiranja ljudskog mozga“ – nakon čega je „i nemoguće postajalo moguće“. Suvremeni mediji i sustav „informiranja“ zato su samo nastavak onoga što nikada nije ni prestalo- a to je realizacija Velike manipulacije i , po potrebi, ubijanje Istine !
Autonomija se može tražiti, zato, jedino izvan mase, u autonomiji osobne svijesti, izvan potčinjenosti žrvnju prosječnosti i onog što Radomir Konstatinović naziva „Filozofijom palanke“.
Post je objavljen 19.07.2010. u 15:30 sati.