You may say I'm a dreamer, but I'm not the only one!
Iako mi unutrašnji kompas kaže da se zamislim nad sobom zbog toga, u zadnje vrijeme sve češće i češće u medijima nalazim riječi ljudi koji u dobrom dijelu misle isto kao i ja.
Kako kaže Jura:
20 godina je prošlo u dimu; dolazi netko, a ne znam tko, ali jako, jako osjećam to
"Jutros sam svom 9-mjesečnom klincu objasnio da je dužan brdo para. [...] Ako se ide na ulicu, računajte na mene. Ne idem radi sebe, već radi klinca. Možda još uspijem smanjiti njegov dug ako rastjeramo prasce."
Anonimus
"Ima ljudi kojima je smiješno. Hoće li vam biti smiješno kad vas za pet-deset-dvadeset godina dijete pljune u lice zbog života koji ste mu priuštili svojim gledanjem sranja "s visine"? A i ta vaša visina... na razini je kanalizacije, govana u kojima plivamo svi a iznad kojih vam vire samo magareće uši. Mi bar pokušavamo dić glavu."
Još jedan anonimus
"Hrvatska se danas nalazi u situaciji u kojoj bi se nalazio čovjek s prosječnom plaćom koji otplaćuje pet do šest stambenih kredita. S obzirom na to da te kredite ne može otplatiti, on neprestano ulazi u nove dugove i pokušava nemoguće, a to je novim kreditima pokriti stare i tako naizgled sanirati dugove"
Ladislav Tomičić
Ne vidim rješenja u ovakvoj zemlji, ni za 25, 30 godina neće se ništa promijeniti. To će i dalje biti tako ili još i gore. Od početka 90-ih godina zna se da je u Hrvatskoj posrijedi gnjusna pohlepa, lažno domoljublje i bespoštedna pljačka. Radi se zapravo o cinizmu nemoćnih - ja sam slab, jer me netko učinio slabim i ja bi se sada morao preispitati, vidjeti tko mi to čini i suočiti se s njim. Ali većina ljudi na to nije spremna, a da to sakriju, stali su na stranu moćnih. Pa onda imamo situacije da se policija šalje da mlati ljude, a građani to tada slave. To je izraz potpunog manjka samopoštovanja, ljudi ne vide svoj život kao vrijedan življenja, predali su svoj identitet ideološkim konstrukcijama. Naše je društvo samo zbroj dvonožnih hodajućih jedinki, a ne osoba koje respektiraju sebe".
Siniša Labrović
Mi smo do te mjere propali da smo došli u situaciju da se naprosto mora nešto poduzeti.
Tvrtko Jakovina
Mislim da je ljude uhvatila apatija, a najgore je što većina misli da ne može ništa napraviti. Znam da je ljude strah za njihova radna mjesta, međutim, nažalost, ponašaju se kao muhe na vrućini koje ne znaju što da rade, a ljudi nisu svjesni svoje moći.
Reče Suzana Ritz, majka ubijenog Luke. A ako netko ima razloga da se osjeća aparično, bespomoćno, nemoćno, očajno - to je ona, jer je izgubila sina bez ikakvog razloga. No to joj nije opravdanje.
Koje vaše opravdanje treba još razoriti?