Ima tako nekih dana, točnije rečeno večeri, u našoj ljetnoj oazi koje su prepune raznih događaja i nakon kojih se vratim mrtva-umorna i prepuna doživljaja. A sve se to događa pod nazivnikom godišnjeg odmora.
Tako smo se za jučerašnji izlazak raspodijelili svatko prema svojim afinitetima. Moja austrijska prijateljica i ja smo odabrale odlazak na nedjeljnu misu, Savršeni se uputio s ostatkom ekipe iz oaze na kazališnu predstavu, a djevojčica je s ostatkom muškog dijela austrijske ekipe gledala najvažniju sporednu stvar na svijetu u jednom od prepunih novaljskih kafića, nadajući se da će naići na svoju sestričnu.
Budući da je moja austrijska prijateljica tzv. praktična vjernica i da dobro poznaje dijelove sv. Mise, nije ju omelo to što ju sluša na stranom jeziku koji ne razumije, osim par riječi. Pravi izazov za mene predstavljao je prijevod nekih dijelova propovijedi. Naime jučerašnje Lukino Evanđelje s pitanjima: "Što moram činiti da baštinim život vječni i tko je moj bližnji?", bila su svećeniku inspiracija za jednu parabolu o ženi koja je u svojoj molitvi zamolila Isusa da ju posjeti i čula glas koji joj je odgovorio kako će ju sutra posjetiti, bacila se na spremanje kuće i čekala čitav dan. Tog dana su sedam puta na njezina vrata pokucali razni prosjaci, a ona im je svima zalupila vrata i otjerala ih s objašnjenjem kako čeka važnog gosta. Kada je razočarano predbacila Isusu kako ju je prevario, on joj je odgovorio kako je sedam puta toga dana bio kod nje. Taj dio pričice mi je još išao, ali kad je svećenik bez neke povezanosti počeo priču o tome kako se u životu Bogu i majci ne možemo nikada dovoljno odužiti, imala sam problem kako da mojoj prijateljici čiji muž i u praksi jednako žrtvuje za svoju djecu kao i ona, objasnim kako je majka u nekim dijelovima Lijepe naše nešto posebno, i kako se time još jače potiče slika neravnopravnosti s muškarcima, od kojih je veliki broj bio na toj istoj misi u crkvi sa svojom djecom (a ne pred televizorom gledajući finale SP u nogometu). Zato sam joj rekla kako ću joj taj dio pokušati naknadno objasniti.Nakon toga smo otišle u obližnju galeriju i pogledale Senečićevu izložbu crteža. Tada sam ugledala SMS od Savršenog koji je bio na Vukmiričinoj predstavi sa jazz sastavom i napisao kako su odlični da došećemo do ljetnog kina. Naš ženski dio se brzo uputio tamo i tada je tek slijedio pravi kulturno-prevodilački šok. Željko Vukmirica je odlučio Krležu prepjevati u jazz, rap i izdanje srpskih narodnjaka sa primjesom nacionalističkih i globalističkih aluzija i komentara. To prevesti jednoj Austrijanki, bilo je samo dijelom moguće, i tu se pokazuje više nego inače kako je jezik samo jedan dio prevođenja, a kulturna baština i način razmišljanja, aluzije i mentalitet onaj drugi, gotovo nemoguće prevodiv dio. Sva sreća da dobra glazba govori sve jezike... Vukmirica je gledatelje stalno uključivao u predstavu, a jedan od aktivnih su-glumaca bio je i Savršeni. Nisam to vidjela, a li po pričanju ekipe ispalo je da je taj njegov premijerni odlazak na pozornicu s još jednim našim susjedom iz Oaze, bio neponovljiv. Dečki su predstavljali lijevu i desnu političku opciju, Savršeni je bio ljevičar, a susjed desničar, Vukmirica je bio Tito i njih dvojica su ga trebali držati za one viseće stvarčice kod muškog spolovila, a kako su to točno izveli mogu samo pretpostaviti. Sve u svemu, Vukmiričin zaključak kako su Nijemci sve ono što nisu uspjeli oružjem, osvojili kroz gospodarstvo, moja austrijska prijateljica razumjela je jako dobro. Jer Austrijanci imaju potpuno jednak osjećaj inferiornosti u odnosu na Nijemce u tom pogledu i smatraju se prodanima jednako kao i Hrvati. Eto malo univerzalne katarze kazališta i relativizacije osjećaja sluganstva od kojega navodno Hrvati jako pate.
Nego, ono što je slijedilo nakon toga je pravi primjer spoja propovijedi o tome tko je naš bližnji i hrvatskog načina kako se nosimo s pomaganjem bližnjima, odnosno s nekim službama organizirane pomoći.
Dakle, vozimo se mi od Novalje prema našoj Oazi i skužim ja kako na toj prilično brzoj i opasnoj cesti po kojoj se jurca prema hrvatskoj Ibizi, na pločniku sa strane leži na leđima neki dečko, sa raširenim rukama i nogama. I kažem ja Savršenom kako je netko na pločniku razvaljen i nikoga kraj njega i neka stane. Već smo prošli taj dio i kaže mi Savršeni da nema gdje stati na toj cesti i kako je to sad i opasno, i neka nazovem 112. I okrenem ja 112 i kažem tamo ženi što smo vidjeli, a ona mi kaže kako će me prespojiti sa službom u Gospiću (Novaljci se po staroj hrvatskoj navadi ne mogu živi vidjeti sa Pažanima i Zadranima, pa spadaju u Ličko-senjsku županiju). I javi se neki ženski glas i ja ponovo ispričam što sam vidjela i žena se počne na mene derati, da je naša dužnost bila stati i provjeriti treba li pomoć i je li to sad znači da čovjek leži, svi prolaze i nitko ne pomaže? Baš sjajno, jaki smo mi ljudi kad samo tako prolazimo kraj nevolje drugoga. Nakon ove moralističke prodike jače od bilo kojeg svećenika u crkvi, i mojeg neuspješnog pokušaja objašnjenja kako nismo uspjeli stati, jer je to na tom mjestu s autom bilo preopasno i kako zato i zovemo da se čovjeku pomogne ili provjeri je li mu pomoć potrebna od službe koja je za to zadužena, žena me umjesto pozdrava ispitala s kojeg broja zovem i moje podatke i obavijestila kako će me možda policija kontaktirati, ako će biti potrebno. Zaklopila mi je slušalicu, a ja sam se osjećala kao posrano derle koje je učinilo krivo što je mami reklo istinu. Savršeni se na takve situacije obavezno šeretski nasmije uz zaključak kako je osjećaj za druge i pomaganje nekada bolnije od gledanja svog posla...
Znam da nisam učinila neku veliku stvar kao Ankica Lepej ili još neki osviješteni građani koji su svojom hrabrošću ukazali na neke nepravilnosti ili pozvali pomoć, ali ne razumijem zašto se već i dobra volja da se ukaže na nekoga tko možda treba pomoć mora tako iskritizirati. Prihvatila bih u potpunosti uputu kako ipak u takvim situacijama djelovati, ali način na koji je ta žena sa mnom razgovarala je sramotan. Ne samo za turističku zemlju, već za bilo koju zemlju i bilo koje okruženje, bez obzira na vjersku pripadnost, nacionalnost i ne znam ja koja sva još obilježja kojima se ljudi vole ponositi i isticati ih.
Dakle, ako se pitate kao vjernik, razočarani vjernik, rezignirani ne-vjernik, agnostik, nacionalist, ljevičar... tko je to moj bližnji, nazovite gospićki 112 i žena ugodnog glasa dati će beskompromisan odgovor na vaše pitanje: "To je, debilu ignorantski, svatko ko leži na cesti za hrvatsku Ibizu, bez obzira radi li se o pijanom mladiću ili slučajnom promatraču zvjezdanog neba koji se ispružio.
I imaš stati, čak i po cijenu sigurnosti sebe i svoga djeteta", koje je, usput, zaključilo kako postoji samo četiri varijante zašto neki striček leži na cesti...
Nije da mi je žao što sam nazvala, voljela bih znati je li sve u redu s čovjekom, pa ako je netko nakon mene tamo prošao ili možda zna nešto, molim neka mi se javi... ili nazove ugodnu gospođu i provjeri, jer ja se bojim još jednog takvog razgovora.
Mirno vam more i što manje potrebite braće na cestama vam želim... Mah-mah!
Post je objavljen 13.07.2010. u 12:53 sati.