jutro kojem je nakon melodije noći
svjetlost svukla malu crnu haljinu
i spustila je u lokvu tkanine oko njegovih stopala,
a ono je (zahvalno)
odabralo boju
koja najbolje pristaje tamnoj puti
njegovih golih ramena,
uvilo se u nju
i mirno čekalo da nadolazeći dan po platnu
... po ramenima
prospe svoje odbljeske
i svoje sjene.
boju ne-boju...
i još...
jutro koje je na omiljenoj stolici
privilo koljena pod bradu