(UMJESTO UVODA ILI OSVRT NA JEDAN ZAPIS IZ DNEVNIKA)
... Uspomena na Gojka Šuška ostat će i jedna dragocjena razglednica koju moj otac čuva u ovećoj kutiji zajedno sa svim; po njemu značajnim spisima i stvarima; iz života njegove kćeri. Za takvo što ne da nisam marila nego jednostavno nisam imala vremena. Ni danas ga nemam. A nije vrijeme to koje je upitno. Ja sam ta i koja je uvijek žurila i uvijek kasnila. U svakom slučaju bila sam ili premlada ili prestara. Tako su mislili i tako su govorili. U svakom mi tom vremenu. A meni su, pak, uz sve drugo; ostale i suze koje sam našla na neuobičajenom mjestu kod ljudi taj dan kad je Gojko Šušak umro; i te njihove suze zaokružile su cijelu priču s rušenjem predrasuda o jednom dijelu Hrvatske, koju sam gledala kroz iskrivljena slova i zareze između riječi i rečenica raznoraznih nametljivih doktrina. Od strane, naravno, i nekih glasnogovornika. Taj dan on je izbrisao granice, sve granice, i Hrvatska je konačno postala cjelovita i jasna. Taj dan odlučila sam se s nova nastaviti, istina drhtavim koracima, prema onome što je uvijek bila osnova cilja putovanja i mojeg...
Istra. Zemlja koju su mi precrtavali raznorazni profileri svojeg uskogruđa i brisali ono upamćeno isčitano o sebi u meni. Ta zemlja taj dan postala je moje jastvo i moj ponos. Vratila ono davno osjećajno. Sebe mi prinijela kao ikonicu dragu na dlanu usčuvanu...
A kako ono nazivaju Istrane. Istrijani. Onda Istra nije Istra nego Istrijana. Polazim samo od logike. Istrijana i Istrijani. Istra i Istrani. Smeta me to pokroviteljstvo nameta i iskrivljavanje jezika mojeg hrvatskog. U svakoj prilici. Nekad se suzdržim. Češće reagiram. Ali što reći opsegu umjesto obujmu i tolikom tom razmjeru uprisutnjavanja tuđica raznorodnih. Ili, pak, odricanju riječi drugih hrvatskih koje su nam oteli i svome žargonu priklonili pa sad zaziremo u korištenju istih. Toliko ograda, zidina, granica među nama postavljenih je i po njima se još i dijelimo. A gdje su još one podjele tvarnije od riječi jedne, dvije ili koliko ih već. Toliko nasjedanja lažima i prevarama gradimo ili smo izgradili a još usuđujemo se misliti o slobodi ili sanjati slobodu ili, živeći je!; utvrdu joj štititi.
Koju utvrdu?!
Koje slobode?!
Hrvatske zemlje - kakve; i koje?! Kojih ljudi?
! Mi sami porobljivači smo njeni. Posakriveni iza vlastitih improviziranih zaklona zablude.
Na koju još nasjedamo iz dana u dan. Kao na neprijatelje. Jer nam je komotnije pozvati se na njih, na druge.
Gojko Šušak nije priznavao granice.
Nikoje granice. Od onih; pretpostavljanih autoritetom titule; koje narod malograđanštine poštuje i cijeni, bezobzirno, u iluziji važnosti istinske težine vrijednosti čovjeka. On se nije osvrtao na izrečene predrasude ograđivanja jedinstva svojeg hrvatskog naroda. Znao je cijenu. Na vaganju identiteta vlastitog imena i prezimena nijedna, ta cijena, nije bila upitna.
A mi?
Mi još uporno postavljamo pitanje ograđivanja i otklona; od sebe samih, zapravo.
Odričući se sami svojih temelja.
I onda, začuđeni, umišljamo neka nad nama vječita prokletstva i moru sveprisutnosti urotnika bez lica i sjene.
I zar je teško onda opozvati logiku zdrave pameti nad boljitkom kako sadašnjeg tako i sutrašnjeg dana svojeg hrvatskog naroda.
Pozivam se stoga na svakog Hrvata spremnog na šetnicu; u znoju izgrađivanja; istinskog i svojeg hrvatskog identiteta.
Uzore u tome imamo.
Zar bi mogli podičiti se imenom svojim hrvatskim da njih nije bilo u toj njihovoj snazi ljubavi za svoje!
Za naše!
Sveto Ime!
Ime Hrvatsko!
Mira Beljan
Post je objavljen 10.07.2010. u 01:30 sati.