heei heei.
Evo pisem novi post. Iako zapravo neznam o ni o cemu da pisem.
Uskoro cu opet na brac. Ja mislim u nedjelju. Me4ni se zapravo neide,ali neman izbora.
Jedino sto me veseli tamo je jedan jakoo jakoo dobar decko. To je sve.
Za pravo ovdje mi je cak postalo bolje. Imam svoju sobu,svoj mir.
Svako popdone i svaku vecer ja i Anička smo negdje drugo. Sa drugim ljudima.
Hmmm. Htjela bi vam pisati o njoj. O mojoj najvecoj sreci. O Anički.
Evo vako. Upoznale smo se jos u vrticu. Ona je tad bila sramezljiva curica a ja ona koja se uvjek glasno igrala s drugom djecom.
Sjecam se,još uvjek. Moje su me tadasnje prijateljice napustile tj. najutile se na mene. I ja sam ostala sama.
I plakala sam. a Anička je dopuzala do mene.
I tako se rodilo novo prijateljstvo.
Sjecam se kad smo sjedile za onim malim stolicima jedna nasuprot druge. Vec smo tada sa smo 5 godina trcala moje prijateljice.
I tada me ona upitala 'oces mi bit najbolja prijateljica? '
hahahahhha. Nikad to necu zaboravit NIKAD.
onda se neko vrime nismo vidjele. Nju su prebacili u drugi vrtic.
A onda krenila sam prvi razred. I dok sam tarzila klupu u koju cu sjest.
Na vratima se pojavila ona u pratnje majke i oca. Jos se uvjek sjecam. Na sebi je imala neke zelene hlace i zelenu majcu.
Hahahah. ravno odmah sam je zagrlila i sjele smo zajedno. hahah. I tad je bila zbunjena kao i dan danas.
I tako godien su prolazile. Nasle su se tu i pokoje svađe. Imala sam jos najboljih prijateljica. Ali jedino je Anička ostala uz mene.
Zajedno smo provodile, ljeta,zime. Nauzivale se. Svađe,plaklanja. Svasta smo prosle zajedno.
I sada. Sada nas zovu BLIZANKE. mislimo i govorimo iste stavri u isto vrime. I to bez zajebancije.
Doslovno kazemo istu recenicu u isti sekund.
Ona mene samo mora pogledat i ja po pogledu znam sta joj je. Isto tako i ona za mene.
Naravno, osobnosi nam se razlikuju, i izgled nam se razlikuje. Ali jedostavno. toliko se dobro poznajemo da
mozemo jedna drugoj citat misli.
Ona je osoba za koju bi ubila. Da. Ne kazem to tek tako. Ubila bi za nju.
bez nje moj zivot nebi bio isti.
Znam da ste svi vi imali prijatelje u osnovnoj kai su vam kao brat/sestra.
Ali ipak mislim da je ovo nesto drugacije. Nesto posebno.
Mislim da je proslo vise od 3 ili 4 godine da se ismo posvađale.
Imamo istinski jako prijateljstvo.
A dogodine. Kad odemo u srednju... uff ufff.
Nezelim o tome ni mislit.
Trudimo se da nađemo srednju u koju cemo obe upast i koja se objema odgovarat.
Sviđa nam se upravna. Ali ja necu imat bodova. Ona ce vjerovatno upast. Ali ja...ne.
No. Ima jos do upisa. Obecale smo jedna drugoj da se ovu zadnju godinu necemo odvajat jedna od druge.
I zato mi tesko pada sto opet idem u supetar.
ps. njoj je Anič prezime. Zato je svi zovemo Anička.
Post je objavljen 08.07.2010. u 14:15 sati.