koristim razne mogućnosti
bjegova od sebe.
nestanem, utopim se
u nekome,
u riječima,
u glazbi
u virtuali.
a tako malo truda treba da se zaustavim
zaronim
da pogledam u sebe.
tijelo sam koje udiše zrak,
koje je nogama na zemlji
a glavom u prostranstvu neba.
povezano nevidljivim česticama
sa svime u što je udahnut život.
želim svaki trenutak biti baš toga svjesna
zašto to tako lako zaboravim?
Post je objavljen 02.07.2010. u 21:44 sati.