Koliko sete puta u životu rekli, pa zar opet, zašto mi se opet to događa??? Kako od svih uvijek baš ja? Kako uvijek upadnem u nevolju? Zašto nikad nemam sreće sa partnerom? Zašto je uvijek sve tako komplicirano? Zašto......?
Svako malo većina nas postavi si ovakva ili slična pitanja, i naravno traži krivca u događajima, nepravdi, sreći, nesreći, sudbini.....no kao i uvijek, krivca možemo tražiti samo u nama, u našim iluzijama koje proizvode naša uvjerenja, vjerovanja, programirani umu, ego. Kada nas iznevjeri partner, svu krivicu prebacujemo na njega, no nije nas iznevjerio partner, već su nas iznevjerila naša uvjerenja, vjerovanja, iluzije koje smo stvorili, kojima smo etiketirali partnera. No ego ne može priznati grešku, pa zbog toga krivca tražimo van nas, u drugoj osobi, događajima, okolini, sudbini ... Mi smo ti koji smo nekog etiketirali dobrim ili lošim, pametnim ili glupim, zabavnim ili dosadnim, mi smo ti koji smo stvorili uvjerenja o nekom ili nečem, tako da nas nikako ne može iznevjeriti partner, netko ili nešto, već naša uvjerenja, naša vjerovanja, programirani um, ego, koji su stvorili krivu netočnu sliku.
Život je jedna velika škola, u kojoj bismo trebali naučiti mnogo malih i velikih lekcija. Događaji koje iznova, nanovo proživljavamo, možda su samo lekcije koje prethodno nismo naučili. Pa je tako svako ponavljanje događaja, u kojima vidimo tragediju, možda samo nova mogućnost za naučiti lekciju, popravni. Kada lekciju naučimo, spoznamo, više nemamo potrebe na novo je prolaziti, tako da nam se životni zapleti zbog kojih smo često postavljali pitanja: Pa zar opet! Zašto mi se opet to događa? više ne bi trebali ponoviti, ali i ako nam se ponove, spoznajom koju smo stekli pomoću prijašnjih lekcija, promijenili smo sebe, a mijenjajući sebe, te lekcije više nećemo doživjeti kao tragediju, na način kako smo ih prethodno doživljavali, već ćemo vođeni spoznajom, razumijevanjem bezbolno proći kroz njih, možda ih nećemo niti zamijetiti.
Što smo više duhovno napredovali, naučili lekcije, postali svjesni, spoznali same sebe i sve što nas okružuje, bilo putem životne škole/lekcija ili pomoću duhovnih učenja, mijenjamo sebe, a što više mijenjamo sebe, mijenjamo i svijet oko sebe, odnosno mijenja se naša percepcija svijeta, sve manje koristimo pitanje zašto, i sve više smo svjesni ljubavi kojom su prožeti svi događaji, cijeli svijet, univerzum, činilo se nama ili ne u nekim trenucima tako. Sve je škola, sve je mogućnost za novo učenje, novu spoznaju, BUĐENJE, a kada se probudimo, tada ćemo spoznati da imamo izbor, da smo kreatori vlastite sudbine i da je ta moć oduvijek bila u našim rukama.
Kada se budimo, odnosno, ne trebamo se probuditi, prosvijetliti, jer mi prosvijetljeni jesmo, točnije bi bilo, kako sve više spoznajemo naše prosvjetljenje, spajamo se sve više sa bezuvjetnom ljubavlju koja prožima sve, koja je sve, koja je puna razumijevanja, koja ne osuđuje.... Kada spoznamo, mi postajemo ta ljubav, odnosno spoznajemo da smo ljubav koja smo oduvijek i bili, jedno sa svime. Lekcije koje moramo naučiti tijekom života, su samo alati za pomoć pri spoznaji da smo jedno sa svime, da je sve jedno, da je sve ljubav.
Post je objavljen 29.06.2010. u 12:43 sati.