Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/vaseljena

Marketing

Piše: Denis Kuljiš, pero iz pakla

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Hans Dichand blago je u Gospodinu preminuo, što ne znači da su dečki s rogovima bili daleko – ta umro je srednjoeuropski kralj tabloida, osnivač opakog malenog senzacionalističkog listića koji se u Austriji po glavi stanovnika prodaje više nego bilo koje druge novine na svijetu! A što je najbolji štos, pokojni Dichand – imao je 89 godina – bio je posredni protagonist jedne naše vlastite političke drame…

U Beču izlazi od 1959. nevjerojatno uspješan tabloid Krone Zeitung. Krunski glasnik koji je Dichand osnovao s partnerom (zvao se Falke) u formatu polovice Večernjaka (to je oblik austrijskih popularnih novina za groš) išao je u nevjerojatnih 850.000 primjeraka (u zemlji sa samo dvaput brojnijom populacijom od hrvatske). Krone je tvrd desničarski list, koji je Europski sud osudio zbog tvrdnje da su njemački vojnici iz drugog svjetskog rata žrtve židovske opsesije traganja za krivcima, ali takvi biseri nisu slučajni ispadi, nego naznaka političkog usmjerenja glavnog urednika koji je svog političkog favorita našao u jednom suvremenom koruškom lideru, Jorgu Haideru, nekoć zemaljskom poglavaru te pokrajine, čija je Slobodarska stranka (FPO) itekako utjecala na austrijsku nacionalnu politiku. Nije pretjerano reći da je Dichand stvorio Haidera, iako su zapravo obojica potekla iz istog sentimenta koji je omogućio uspon Kurtu Waldheimu, sudionika genocida nad Židovima u Solunu - u Austriji, naime, nikad nije provedena denacifikacija, nego su je okupirali Rusi, koji su se više posvećivali retribuciji i masovnom silovanju nego utvrđivanju pojedinačne krivice. Današnji je Krone stoga nešto poput mješavine londonskoga Suna i zagrebačkog Hrvatskog slova, a Hans Dichand u toj je kuhinji bio vodeći Goli kuhar. On je u svom listu i pisao (pod pseudonimom Katon, po onom momku koji je u rimskom Senatu stalno ponavljnao da Kartagu, uostalom, treba uništiti). Bio je prominentna figura javnog života - o njemu i Kroneu snimljen je cjelovečernji dokumentarni film, a u kinematografiji taj se neobuzdani dedek tipično novinarske svestranosti, javlja i kao glumac (u jednom austrijskom krimiću iz 1979. godine). Inače, rodio se u Grazu, otac mu je bio postolar, a s osamnaest godina volontirao je u Kreigsmarine, pa ga je britanska podmornica potopila kod Tripolija i jedva spasio talijanski razarač. No, nije bio član nacističke stranke. Poslije rata primili su ga stoga na austrijski BBC, a za deset godina dotjerao je do položaja glavnog urednika bečkog Kuriera. Kad je pak osnovao Krone, stekao je silnu moć. Populistički promotor, pomoćnik demiurga, postao je sukreator austrijske države i nemeza za političare na nacionalnoj sceni. “Gdje on udari, širi se propast”, objasnio je jedan visoki dužnosnik njemačkim novinama. Šef austrijske socijalističke stranke priznao je da ga je privatno oslovljavao “ujače Hans”. Sam Dichand tvrdio je da mu nije stalo do toga da egzercira svoju moć: “Sasvim me zadovoljava to što doma mogu pogladiti svoga psa.” Godine 2007. ipak su mu dodijelili nagradu “Big Brother” za “životno djelo manipulatora austrijske republike”…

Usprkos poodmakloj dobi, Dichand je u redakciju navraćao svaki dan dok ga nisu odnijeli u bolnicu Usmjeravao je novinare i poticao razne popularne inicijative od kakvih živi svaki pošteni reakcionarni tabloid, poput akcije za podršku uzdrmanim pripadnicima službi sigurnosti, kojima je neki uhićeni ilegalni imigrant izdahnuo na rukama, pa su bili izvrgnuti napadima “diletanata iz organizacija za obranu ljudskih prava”. U jednu riječ - angažman za red i mir. No, Krone nije nikakav gnjavatorski desničarski bilten, nego živ i bujan malešni dnevnik u kojem je redovitu kolumnu imao biskup St. Poltena. Znanstveno je tumačio Bibliju dok nije uklonjen (ne i sudski gonjen) zbog grozomornog pedofilskog skandala što je uzdrmao Crkvu. U listu se daju dnevni savjeti poznatog travara, te izlazi seksološki vodič koji malo uštogljene Austrijance postupno upućuje u misterij kunilingusa...

Godine 1987. njemački WAZ kupio je Falkeovu polovicu u podzeću Mediaprint što izdaje taj bečki tabloid plativši više od 2 milijarde šilinga. Esenska tvrtka koja posvuda djeluje u skladu s devizom Kraljevića Marka Halbe Essen, Halbe Šarcu Geben, pa lokalcima prepušta editorial, a kontrolira poslovanje, ostavila je Hansa Dichanda na mjestu glavnog urednika, s plaćom od 700 tisuća eura mjesečno. Tako je personalno bogatstvo austrijskog press-barona naraslo, navodno, na pola milijarde eurozelembaća. So far, so good, rekli bi Ameri - no problem je nastao kad su Dichanda ipak malo snašle godine, pa je, čim su stali ubadati 83 svjećice na rođenadansku tortu, odlučio instalirati nasljednika. To je trebao biti njegov tridesetisedmogodišnji sin Christoph, koji je već radio u tatinim novinama. Direktor WAZ-a, (sad isto pokojni) Erich Schumann, nije bio očaran tom idejom; proglasio je kandidata netalentiranim, a ideju da se sin naprosto ugura preko oca otvoreno osudio kao nevjerojatan nepotizam (tu je vrlo bitan podatak da je sam Schumann došao na položaj šefa WAZ-a tako što ga je Erich Brost, jedan od dvojice osnivača i vlasnika, čije se ime još nalazi u punom nazivu tvrtke - kao direktora i posvojio 1985. godine (bio je muž njegove kćeri), da bi mu osigurao prvenstvo prilikom preuzimanja kompanije pred vlastitim nasljednicima, koji su valjda bili isto tako netalentirani kao i ovaj mladi Dichand!

Sukob oko uredničke ostavštine nije tek truc na kapric dva stara čovjeka, ne radi se možda niti samo o novcu, nego je, zapravo, došlo do sraza dvaju različitih kapitalističkih mentaliteta ili čak svjetonazora: jedan je tipično njemački, protestantski, koji uključuje meritokratski princip, a drugi veoma austrijski i katolički, zasnovan na paternalizmu. Nije bit sukoba oko politike: espedeovac Schumann pomagao je socijaldemokratskog rivala, Helmutha Kohla, a Dichand, iako povezan s narodnjacima OVP-a, osigurao je uspon njihova zakletog neprijatelja Haidera. Sastanak u bečkom Grand Hotelu gdje su ta dva tvrdoglava postarija čovjeka, njemački i austrijski partner, trebali izravnim pregovorima ugovoriti laičku investituru kneževića Christophera, završila je nakon dvadeset minuta otvorenim sukobom: Schumann je rekao što misli o mladome Dichandu, a stari je okupljenim novinarima objavio: Rat se nastavlja!

Što je time mislio, vidjelo se uskoro kad se njegov drugi, stariji sin Michael pojavio u Zagrebu. Malo se obrnuo, okrenuo i - na koga je naišao nego na Ivu Pukanića (jadnog Pukija), direktora Nacionala. Turopoljski kralj tabloida mladom je Dichandu otvorio oči… Otkrio mu je sve o slučaju Gruppo te, sigurno u Petračevoj Cantinetti, ispričao kako WAZ u Zagrebu, zapravo, posluje s balkanskom mafijom. Preuzeli su i beogradsku Politiku, objasnio mu je. U jednu riječ - pošast se širi!

Mladoga Michaela Dichanda kojega je u nasljeđivanju pretekao još mlađi, netalentirani Christopher, ima nadimak Snoopy. U biznisu sa zdravom hranom kojim se ranije bavio, izgubio je dosta para i otac ga valjda smatra neprikladnim za urednika pa se, valjda da ga demantira, svim žarom novajlije u poslu, Michael bacio u novinarsku investigaciju. Pokušao je rasvijetliti mračnu pozadinu kompanije koja njegovu bratu iz čista mira želi uskratiti tatinu plaću od 9 milijuna eura.

Avantura novinarskog početnika postaja zatim krajnje uzbudljiva - Pookyja i Snoopyja na Pantovčaku prima sam predsjednik Mesić! Storije iz stotinu i pedeset članaka o misteriju Gruppo, objavljenih u Nacionalu koje je mladome Dichandu prethodno ustupio Puki, morali su poslije toga izgledati još facinantnije…
Kako su se, zapravo, spojili Ivo Pukanić i Michael Dichand?

Jednoga drugom, čini se, preporučili su ljudi iz konzultantske tvrtke Vienna Capital Partners, koju sačinjavaju bivši namještenici Hypo Alpe Adria banke iz Klagenfurta. To je, inače, državna banka pokrajine Koruške u koju su se, dok je Haider ondje bio državni poglavar, slijevali depoziti Dubrovačke banke te novac iz drugih hrvatskih izvora, pa je silno narasla i ojačala pa potom u Hrvatskoj otvorila financijsku kuću, koja je počela ulagati na sve strane i ubrzo postala najveća banka u zemlji poslije Zagrebačke i Privredne. Neznatna austrijska, strahovito je velika hrvatska banka, rasprostranjena po Bosni i Hercegovini, a pogotovo po Srbiji, s neobično visokim, često rizičnim plasmanima. Uz ostalo kreditirala je Pukanićev Nacional, i to preko tvrtke - Vienna Capital Partners.

Pošto je od Pukija sve doznao, mladi Dichand ta senzacionalna otkrića nije, međutim, uspio publicirati u Austriji. Ondje to nitko nije htio taknuti - čak ni Kroneov arhikonkurent Kleine Zeitung koji u Grazu izdaje Styria (vlasnik zagrebačkog Večernjaka). Smatrali su valjda da je autor pristran i – nekompetentan, jer bi mu članak koji je htio objaviti, bio prvi koji u životu napisao. No, Michael Dichand snašao se pa tekst publicirao u berlinskom radikalskom listu junge Welt, odakle je temu preuzeo Der Spiegel. Mladi svijet simpatičan je ljevičarski listić relaksirane forme i alternativnog usmjerenja što se, kao i mnoga slično angažirana izdanja, posebno gorljivo zauzima za žrtve nepravde po svijetu – vodio je, primjerice, glasnu i dugotrajnu kampanju za oslobođenje vrijednog Mumije abu-Jamala koji je, navodno ni kriv ni dužan, završio u američkom zatvoru gdje čeka izvršenje smrtne kazne kao muslimanski ekstremist, iako nije imao veze s Hezbollahom, fedajinima, Alahovom vojskom i sličnim ekipama, nego je obični Crni Panter. S obzirom na usmjerenje berlinskog lista, posve je logično da WAZ kao velika tvrtka, njemačka inačica omrznutih multinacionalnih korporacija, postane meta berlinskom Davidu - ali, nešto je tu bilo pošlo po zlu, pa je Davidov hitac iz praćke promašio i sudsko vijeće (u sastavu Buske, Zink i dr. Glaser, sudeći po imenima zaista ugledan senat, jer bolji skup likova ne bi umio izmisliti ni Erich Kaestner) presudio je da se od 11 navoda u utuženom tekstu koji je Michael objavio kod valjanih mumijaša, nigdje u njemačkim novinama ne smije ponoviti klevetničkih devet (dvije su neke insinuacije koje se odnose na visoke dužnosnike WAZ-a, oko čega kompanijski odvjetnici još prikupljaju odgovarajući dokazni materijal).

No, sad su sve to sjeni prošlosti – umro je Joerg Haider, suvremena koruška inkarnacija Onoga čije se ime ne smije spomenuti, pa na vidjelo pomalo izlazi ostavština – pokazalo se da je veliki proponent konzervativnih obiteljskih vrijednosti bio prikriveni homoseksualac, te da je njegova županijska banka radila s prevarantima i kriminalcima. Uprava je smijenjena, a njihove poslove istražuje tužilaštvo u tri srednjoeuropske zemlje. Puki je odletio u zrak u “lexusu” pod koji je bila postavljena paklena mašina. Umro je i Schumann pa je Hans Dichand, prije nego je i sam otišao na vječni počinak, uspio je instalirati Cristopha za urednika, ali je do zadnjeg časa on sam vukao je sve konce, pa je, recimo, za nedavnih austrijskih predsjedničkih izbora u travnju 2010., pokrenuo kampanju u prilog kandidatkinje Haiderova FPO. Zagovarao je njihovu Barbaru Rosenkranz, majku desetoro djece (modernu Mariju Tereziju) te u svojoj kolumni, potpisan kao Katon, napadao na pasja kola socijaldemokrata Heinza Fischera, koji je naposlijetku dobio 79 posto glasova. Možda je stari Dichand pod kraj ipak malo ispao iz štosa…

Post je objavljen 28.06.2010. u 15:04 sati.