Marketing
Proizvodnja realnosti
Nema te budalaštine u koju naš čovjek neće povjerovati ako je vidi na televiziji ili pročita u novinama. Na ovaj su me zaključak nagnale reakcije „javnosti“ na nedavnu odluku Vlade o smanjenju TV-pretplate za 25 posto. Ključne informativne emisije je narednih nekoliko dana Hrvatska televizija posvetila isključivo samoj sebi, upinjući se iz petnih žila dokazati kako je spomenuta vladina odluka štetna za kulturu, umjetnost pa i civilizaciju uopće. U brojnim specijalnim emisijama prostor je ustupljen filmašima, muzičarima, umjetnicima, televizijskim kooperantima i pripadnicima profesija koje žive upravo od štrpkanja TV-pretplate. Svi oni su dokazivali kataklizmičke posljedice nepromišljene vladine odluke. Zabrinuti građani imali su prilike gledati demonstracije i demoliranja mađarske televizije prije nekoliko godina. Po uhodanom modelu zaredali su sindikati, novinarske udruge zabrinuti za radna mjesta uposlenika te njihova ustavna pa i ljudska prava. Usputne opaske u nekontroliranim medijima kako 73 tisuća otpuštenih građevinaca, 38 tisuća tekstilaca, 14 tisuće kožara, koja su se događala protekle dvije godine nije izazvala ni 5 posto od ukupne strke podignute nakon najave smanjivanja plaća 4,5 tisuće djelatnika HRT-a, odbacivane su u voleju kao „šuplja demagogija“. Lopticu su logikom cehovske solidarnosti preuzeli drugi hrvatski mediji, objektivni kakvima ih je već bog stvorio, pa je za nekoliko dana i kmet u zadnjoj pripizdini bio uvjeren kako mu je isplativije plaćati TV-pretplatu 80 negoli 60 kuna.
Anketa provedena prije nešto više od mjesec dana među učenicima 7. i 8. razreda zagrebačkih osnovnih škola zorno je pokazala kako je skoro dva puta više mališana čulo za Jocu Amsterdama nego za Miroslava Radmana, za hrvatsku estradnu zvijezdu Simonicu zna skoro 50 posto više djece negoli za Ruđera Boškovića. Proizveli smo generacije koji će vrlo precizno moći opisati značenje novih medijskih kovanica poput „sačekuša“ ili „sponzoruša“, ali koji neće moći nabrojati 5 živih hrvatskih književnika. Današnji 12, 13-godišnjaci poznaju, u prosjeku, 14 različitih marki tenisica, znaju čak 11 sinonima za marihuanu, više ih je, opet u prosjeku, koristilo opojna sredstva negoli zubni konac. Djeca su naša budućnost. No nije tako samo kada je riječ o najmlađim sugrađanima. Zapanjujuće rezultate istraživanja vrijednosnih sudova hrvatskih radnika nitko u domaćoj javnosti nije ozbiljno komentirao mada su više nego znakoviti. I sociološki, a bogme i psihološki. Hrvatski radnici, recimo, vjeruju da radnici premalo rade, da su porezi na plaće opravdano visoki, da prečesto idu na bolovanja, da se moraju dodatno odricati zbog svjetske gospodarske krize, da su zasluženo manje plaćeni od svojih šefova. Oni se u pravilu zgražaju nad nerazumnim zahtjevima grčkih kolega za 13. pa i 14. plaćom, a masovne pobune tamošnjih radnika drže kontraproduktivnim i globalno štetnim. Pojednostavljeno, njihov je vrijednosni sustav u priličnoj mjeri kapitalistički te podanički državotvoran upravo prema državi koja ih uredno dere.
Naše su predodžbe osim od istina i činjenica satkane i od mnoštva laži, mitova, tendenciozno plasiranih izmišljotina. Vjerujemo u povijesne likove koji nikad nisu postojali, u događaje koji se nisu dogodili, u našoj svijesti ravnopravno koegzistiraju nevjerojatne nebuloze koje su nam servirali razni manipulatori po službenoj dužnosti. Na naše stavove utječu tuđi vrijednosni sudovi, spremni smo doslovce dati život za ono što nam je netko plasirao kao istinu preko TV-ekrana, a naša uvjerenja su postala najkonjukturnija roba na tržištu, suviše važna da se prepusti spontanim procesima u našim glavama. Na koncu, naši su stavovi vrlo često protivni našim interesima. Francuski filozof i teoretičar kulture Paul Virilio definirao je suvremenost kao vrijeme u kojem se virtualna i „klasična“ realnost totalno isprepliću te ravnopravno koegzistiraju, utječući jedna na drugu (on čak zagovara konstruiranje totalno subverzivnog stroja, nečeg poput GPS-a, koji bi nam pouzdano pokazivao što je stvarno, a što virtualno).
Uvijek kad o tome razmišljam sjetim se kako me je prije izvjesnog vremena „mladi lav“ hrvatskog biznisa gorljivo nagovarao da mu prepustim jedan svoj posao i zaradu jer će to biti puno bolje za mene. Najviše me je u upornom lupetanju fascinirala njegova samouvjerenost kao da mi otkriva čistu, sublimiranu istinu, i njegova iskrena ljutnja na moje ironične opaske da mi se čini kako mi je isplativije imati posao i novac nego ih nemati. „Nije sve u novcu“, objašnjavao mi je poučno i pozivao se na kudikamo veće vrijednosti: ljubav, zdravlje, domovinu, obitelj. Tko zna, da sam kojim slučajem hrvatska radnica, da mi je njegova istina priopćena s političke govornice, i preko TV-ekrana, da sam je istovremeno pročitala u svim novinama, da su me u nju uvjeravali zatrovani susjedi, rodbina, prijatelji…. Ovako, lišena pogubnog utjecaja pratećeg aparata za proizvodnju paralelne, virtualne realnosti, moj GPS za „klasičnu“ realnost je na vrijeme proradio pa sam gorljivog biznis-lavića otjerala van.
Post je objavljen 26.06.2010. u 16:27 sati.