Autor, Hrvoje Šimićević
Suočavajući sebe i svoje pobočnike s dosad najvećim empirijskim dokazom da bi netom otkriveni vanjzemaljci u koaliciji s Borisom Mikšićem imali veće šanse od nje na izvanrednim parlamentarnim izborima, kancelarka Jadranka Kosor jučer je hrvatskom građaninu isporučila nadasve očekivani, takoreći refleksni kontingent standardne HDZ-ovske retorike; iz tog Kosoričinog verbalnog paket-poklona, koji je posredstvom sinoćnjeg Dnevnika ušao u dom prosječnog hrvatskog državljanina što je učestvovao u đavoljoj peticiji za pokretanje referenduma, jasno se mogla osjetiti ona dobra stara državotvorna emocija; bio je to slatki miris straha.
Mislimo dakako o strahu od skorog gubljenja izvršne vlasti - što se u HDZ-ovskoj političkoj teoriji dovodi na ravan s nemogućnošću redovnog disanja - čiji se smrad, uz sve popratne efekte, proširio hrvatskim javnim prostorom, nakon što je kancelarka jučer bila primorana komentirati prvi konkretni znak koji sugerira da će do kraha neminovno doći: riječ je o sindikalnom uspjehu u referendumskoj inicijativi. Iz toga straha, kako nadalje pravilnik spomenutog HDZ-ovog statuta o političkom ophođenju prema kmetovima nalaže, jednako prirodno se razvija ucjena, zloba, osvetoljubljivost, paranoja i slični medicinski fenomeni. Što se tiče potpisnika ovih redaka, bilo je zapravo malčice neukusno promatrati Jadranku Kosor u trenutku dok je 'izražavala službeni stav' vlade na čijem je čelu; izgledalo je kao da još živog čovjeka s dijagnozom skorog odapinjanja tjeraš da prizna kako je zbog neodgovornog ponašanja sam kriv za rak na plućima, mašući mu uzgredno i sa 720.078 dokaza koji po tko zna koji puta potvrđuju tu tezu.
Od supatnika do suučesnika
Jadranka Kosor u jednom od brojnih susreta s pripadnicima tzv. radničke klaseMeđutim, unatoč očekivanjima da će taj teško bolesni kolektivitet u najmanju ruku prešutjeti tu neugodnu istinu - ako ništa a ono da ne troši svaki dragocjeni dah koji mu je preostao - 'on' je blago podignuo glavu sa smrtne postelje, okrenuo kažiprst prema svome sugovorniku, te mu s bolnom grimasom na licu promrmljao u dahu: "Vlada će poštivati volju građana. Međutim, u ovogodišnjem proračunu nije predviđena niti jedna lipa za održavanje izbora ili referenduma. Situacija s proračunom je iznimno ozbiljna i kako bismo namaknuli 170 milijuna kuna, koliko procjenjujemo da će biti potrebno za provođenje referenduma, morati ćemo ići na smanjenje nekih osnovnih prava". Jadranka Kosor dakle nije mogla izdržati. Na koncu je rekla ono što se inače govori samo na zatvorenim sjednicama užeg kabineta, gdje se bruse najsvježije strategije obmanjivanja: da, dopustit ćemo vam provođenje tog prokletog referenduma, ali pritom ćete kolektivno i izdašno platiti svoju glupost!
S dosadašnje pozicije supatnika u paklu recesije, koji ima začepiti gubicu i udarnički doprinositi izvlačenju nacije iz fiskalne kaljuže, hrvatski je građanin tako jučerašnjim danom između ostalog svečano promaknut u suučesnika u stvaranju same geneze problema. Riječ je naime o građaninu koji zbog protivljenja pojedinim 'reformama' biva stigmatiziran kao sušta opozicija antikriznoj politici. Drugim riječima, kako to voli istaknuti kancelarka: 'Ili si s nama, ili protiv nas', što će reći - protiv 'nacionalnih interesa'.
On, taj građanin, zajedno sa onih sedam stotina dvadeset tisuća i sedamdeset i sedam istomišljenika je naime oslijepio od vlastite oholosti, pa zbog toga ne vidi da je zbog sebičnih pobuda voljan oteti 170 milijuna kuna Domovini koja krvari! Iako nema izravnu političku odgovornost niti pripadajući četverogodišnji mandat, njega to ne anulira od sudjelovanja u 'podjeli odgovornosti' za eventualni neuspjeh u antirecesijskom pohodu na bolje sutra. Štoviše, 'on' je za početak, kako bi shvatio da se o krimenu neminovno radi, zaslužio adekvatnu kaznu, pa ćemo 'morati ići na smanjenje nekih osnovnih prava'; on je, na kraju krajeva, izdao svoja dosadašnja uvjerenja, prema kojima mu sve do sada nikada nije padalo na pamet referendumom dovoditi u pitanje bilo koju odluku hrvatskog Sabora i Vlade...
Niski ordinarnih pljačkaških kampanja u Hrvatskoj elektroprivredi, Hrvatskim autocestama, Podravci, Ministarstvu branitelja i sličnim resorima tako se danas sa svojim 'demokratskim potraživanjima' pridružio i 'on', mitski pripadnik tisućljetne hrvatske uljudbe, koji ne izdaje samo našu, već i svoju stvar, i - da ta stvar bude još gora - uopće ga ne muči savjest zbog činjenice da 'u ovogodišnjem proračunu nije predviđena niti jedna lipa za održavanje izbora ili referenduma'.
Politika jednog korita
Na djelu je, dakako, još jedan eksplicitni primjer vladinog jeftinog utjerivanja krivnje u kosti vlastitih podanika, koja u pravilu za zadaću ima pokušaj brisanja linije između zločinca i njegove žrtve. Poželjna posljedica toga je takozvana 'politika jednog korita', u kojoj su građani pozvani da iz iste posude kusaju ponuđene spirine sa svojim političkim pokroviteljima. Na ovu svečanu trpezu su posebno dobrodošli pojedinci iz one kritične mase koja će, izvjesno je, na slijedećim izborima zaokružiti neke druge favorite, kao što su to učinili u ovoj peticiji. U nedostatku četnika, balija, autonomaša, Slovenaca i uopće, novaca, neprijatelj progresa je sa jučerašnjim danom dakle lociran na dosad neistraženom, a po svemu sudeći iznimno bogatom terenu: unutar nas samih!
Uz oveću, ali čini se, neizbježnu količinu zlobe, pa čak i neukusnog pretjerivanja, valja doduše primjetiti kako takav politički model nije ekskluzivna inovacija hrvatskog društvenog podneblja. Suvremena povijest naime obiluje s primjerima političih uređenja u kojima su nositelji strogog unutrašnjeg uređenja od svojih podanika nastojali napraviti onečovječene ljušture, spremne da u borbi za golu egzistenciju sudjeluju u monstruoznostima svojih 'vlasnika'. Ta su se uređenja zvala - koncetracioni logori.
Post je objavljen 26.06.2010. u 10:27 sati.