Ovu priču ću ispričati u dva djela. Prvi dio priče će biti moj osobni. Drugi dio će biti više općenit i odnositi će se na nekoliko ljudi koje neću imenovati radi njihove privatnosti, ali su im primjeri više nego dobri za temu koju mislim odraditi. Pričati ćemo o dvije krajnosti koje nikako nisu dobre.
Strah
Rekla je jednom prilikom jedna baka kako je strah dobar za onoga tko ga ima. Štima rečenica, ali ne ako ga se ima previše. Kada si ljudi stvore neke predodžbe o nekim medicinskim zahvatima koje su potpomognute određenom dozom straha zbog koječega, onda to obično loše završi. Osobno, nisam previše plašljiv niti gadljiv. Samim time mi nije jasno kako mi je prijatelj u srednjoj školi uspio stvoriti lošu predodžbu o gastroskopiji. Danas, na spomen tog pregleda mnogim ljudima se u očima pojavi takva bojazan, takav strah koji je maltene teško opisati. Baš taj strah je iracionalan. Vidio sam na svoje oči kako ljudi bježe iz čekaonice. Slušao sam isto tako mnoge priče kako su ljuti trčali prije pregleda i više se nisu vratili. O bolesti koja je mene stisla nećemo ovaj put nego neki skroz deseti kako bi objasnili ljudima kakva se opasnost krije u njoj. Međutim, o samim pregledima ću progovoriti jer strah koji se javlja u ljudi graniči sa idiotizmom. Na to su me još više ponukala lica ljudi koji su čekali u čekaonici samnom. Koliko sam tamo izbezumljenih pogleda vidio. Čudo jedno.
U trećem srednje mi je prijatelj pričao kako je išao na gastroskopiju i kako je to nešto ogavno, odurno i kako to nikad ne bi ponavljao više. Objasnio mi je što su mu radili i na temelju njegovih priča sam zaključio kako je to nešto vrlo ljak. I to mišljenje sam njegovao skoro više od jednog desetljeća. Jednom prilikom mi je zbilja bilo loše i svoje sam simptome ispričao doktorici (ta je mijenjala moju jer je moja bila na stažiranju). Ona mi je rekla da imam GERB i da se držim uputa koje mi je dala na papiru i da će sve biti OK. KRIVO!!! Ona je nešto zaključila jer je bila uvjerena kako je u pravu, a nije uzela masu drugih stvari u obzir. Jedna od tih stvari je bila da mene žgaravica muči od srednje škole. Samim time što me nije poslala odmah na gastroskopiju, zakomplicirala mi je život i zdravlje puno previše. Tako se to nastavilo još tri godine i na kraju sam zbog sasvim desetog problema završio na kolonoskopiji koja izaziva još veću traumu u ljudi od gastroskopije. Svi ljudi koji su nedavno bili samnom u čekaonici čekali su kolonoskopiju. Neki su se usukali u sebe, neki se tresli (što od gladi i žeđi, što od straha), neki su mucali naglo. OK... Svi znamo da nije baš neka fora kad ti bilo što gurnu u donji otvor. Međutim, mene recimo čudi što žene koje su rodile imaju strah od toga. Ja mislim da nema veče boli od poroda. Nikakvo uho, zub ili neki pregled ne mogu toliko boljeti. Na kraju sam im iluzije o kolonoskopiji razbijao baš tim primjerom kao i svojim. OK, slažem se da nemamo svi isti prag boli. Međutim, za muškarce se često kaže kako su veči trtaroši i od svih ljudi za koje sam čuo da su bježali s tih i takvih pregleda, večina su bili muškarci. Velika večina. Pa moj tata traži obavezno uspavljivanje kada ide na gastroskopiju, a kao veliki heroj (skako je s padobranom bez problema). Vjerujem da bi se bez večih problema bacio sa mostarskog mosta u Neretvu. Zar to nije paradoks? Ne bojati se skočiti iz zrakoplova, a bojati se crnog crijeva koje ti guraju u grlo. I tako sam ja opisivao svoje iskustvo sa kolonoskopijom koje je bilo naravno prepuno problema jer sam to ipak ja. Od zapletenih crijeva do toga da sam ja sam morao asistirati kod pregleda. Srećom, znatiželjan sam ko pas pa sam prilikom asistiranja mogao gledati i monitor. Zanimljiv prizor, vjerujte. Možda je meni to smanjilo osjećaj koliko je kolonoskopija teška, ali zbilja nije bauk. Vjerojatno boli kada vam rade biopsiju jer ja osjetim kada mi čupkaju tkivo prilikom gastroskopije, ali vjerujte da to nije ništa u odnosu na neke druge boli. Nelagodan pregled je, ali nikako nije strašan koliko si sami zamišljamo. Nakon kolonoskopije sam prešao na prepričavanje pregleda gastroskopije i nekih događaja koje je najbolje prepričati u živo. Uglavnom kada sam rekao da mi je ovo dvanaesta gastroskopija u tri godine, a da sam ih imao 9 u godinu dana, gledali su me malo čudnovato. Da nisam otišao na gastroskopiju sasvim slučajno (rekao sam na prvom pregledu koji se sastoji samo od razgovora da mi je deda umro od raka želuca), danas vjerojatno ovo ne bih pisao. Radeći kolonoskopiju i gastroskopiju (isti dan, pregledi su išli jedan za drugim) prvi put, naučio sam jednu stvar. Ako slušaš doktora što ti kaže i pridržavaš se njegovih uputa, neće biti nikakvih problema. Naravno da su ti pregledi neugodni. Naravno da su ti pregledi malo teži za izdržati ako je čovjek malo osjetljiviji, ali danas zbilja imate i mogućnost uspavljivanja tako da se nemate čega bojati. Nemojte biti kukavice na temelju nečijih napuhanih priča. Vjerujte, ne isplati se riskirati život radi nekih bajki i preuveličavanja nečega što se ne treba preuveličati. Osim toga, ako vam takva pretraga treba, to nije zbog nečijeg mazohističkog užitka u kojem gleda kako se patite, nego je očito zdravlje narušeno ili se želi to isključiti. I ako već je tako, zar nije bolje pozitivno razmišljati i ići hrabro ususret tome te se suočiti s tim kao čovjek, a ne ko trtaroš? Kolono i gastroskopija su dvije pretrage koje su puno prenapuhane i stvaraju užas u ljudima koji nije ni približno stvaran umišljenome i zamišljenome.
Post je objavljen 25.06.2010. u 23:32 sati.