Vjerovao si da znaš dosta o Bogu, a sada se pokazuje da ništa više nije u redu. Bog je potpuno drugačiji. Bog, za kojeg si mislio da Ga poznaješ, bio je u neku ruku projekcija: zamišljao si Ga kao produžetak dobrote i ljubavi što si iskusio u svom životu. Ali istiniti i pravi Bog nije sličan projekciji. Ako je On pun ljubavi, onda je to na drugi način nego što smo mi ljudi. Negativna teologija ovdje uvelike slavi pobjedu. Ako si ranije molio: «O Bože, kako si dobar!», sada moliš: «Bože, tko si Ti?»
Noć duha je prijelaz od imanentnog na transcendentnog Boga. Bog, koji je dosada bio Bog za tebe, tvoja radost, tvoja utjeha, tvoje blaženstvo, povlači se i postaje nedohvatljiv. Božje lice nije više okrenuto prema tebi i Njegov pogled ne prebiva više na tebi. Sada je osjećaj takav. «Ovo bi se stanje moglo opisati kao osjećaj da živiš bez Boga, kao osjećaj da Te je On kaznio i odbacio kao žrtvu Svoje nesklonosti i ljutnje» (Tamna Noć II 6,2).
Onom brzinom kako Bog postaje drugačiji, mijenja se također tvoja vjera. Izgleda kao da si na putu da izgubiš vjeru. Budući da je Bog u kojeg si ranije vjerovao i imao povjerenje, nestao, nemaš ništa više na što bi «objesio» svoju vjeru. Vjeruješ upravo u ništa. Može li se ovo zvati vjera?
Biblija, osobito Knjiga psalama, uči nas da je vjera šira i da najčešće ima veći domet nego mislimo. Postoje vjernici u Izraelu koji se tuže kako su izgubili Boga. «Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Daleko si od ridanja moga» (Ps 22,2). Ove jadikovke su stavljene u molitvenik Izabranog naroda kako bi svima bilo jasno da vjera ne isključuje niti ovakvo stanje. Ovo također pripada vjeri. Vjera može biti takva. Ovo ljudsko iskustvo «gubitka Boga» može se dogoditi u okviru vjere Izabranog naroda.
Ovaj i slični psalmi poučavaju Izabrani narod - a i nas - da je vjera veća tajna nego što možemo i pomisliti. Vjera se sastoji u tome da vjeruješ u Boga, a ne u ono što si ti iskusio da je Bog. Bog sada ima dopuštenje da bude ono što On u sebi jest umjesto da bude ono što ispunja tvoje potrebe. Napuštaš subjektivni djelokrug i otvaraš se za objektivnu stvarnost.
U dvama poglavljima pokazuje Ivan da nitko tko traži Boga, ne može izbjeći ovu bolnu noć (2-3). Da se ne znam kako strogo odričeš ili da se ne znam koliko puno bacaš u zagrljaj askeze, još uvijek postoji osnova za zaokupljenost samim sobom. Na ljubav spada da te učini sretnim. Dokle ljubav to čini, ne preostaje ti ništa drugo nego da se vežeš za tu sreću. Kako bi mogao ne biti radostan zbog žudnje ili čežnje koju voljeni pobuđuje? U svakoj ljubavi koja nije potpuno prekaljena, nalazi se jedan mali tajni kutak gdje EGO potajno promatra ljubav i u njoj uživa. Usprkos svim lijepim riječima o žrtvi i nesebičnoj ljubavi, gojiš neka očekivanja i postavljaš uvjete. Ne ostavljaš Ljubljenog na miru. Želiš da odgovori na tvoju ljubav i ispuni tvoje čežnje.
Ne postoji drugi put u slobodu nego da Bog odlučno odbije ispuniti tvoje uvjete. U toj se frustraciji koja nastaje kad čuješ samo jeku svoga vlastitog povika, a ne razabireš nikakav odgovor - u slučaju da si frustraciju prihvatio cijelim srcem i na nju potvrdno odgovorio - tope i posljednji ostaci sebičnosti. Upravo je cilj ljubavi da potpuno izađe iz sebe i živi samo za Ljubljenog. Mir koji je plod na taj način razvlaštenog života, nije više tvoje subjektivno iskustvo. Sâm Bog je sada tvoj mir.
Wilfrid Stinissen, "Noć je moje svjetlo"
Post je objavljen 24.06.2010. u 12:00 sati.