Ne mogu… pokušavam sastaviti komadiće osjećaja rastrgane nevidljivim oružjem, razbacane po beskonačnoj pustoši. Shvaćam… radim to više zbog tebe, a ti sudi… i dalje, baš me briga.
Jesi li ikada razmišljao kakav ćeš pogled odjenuti kad noću laganim korakom kreneš u moje snove… nikada ne dolaziš kao gost, ti si ti… (znaš da kod mene nikad nije bilo playbacka)
… i sada znaš zašto noću ne mogu zaspati i zašto se jutrima ne želim buditi
Znam, svjesna sam da uvijek može biti gore, ali još uvijek poželim da bar ponekad bude bolje…
Sklonila sam se ispod vrbe dok je noćas padala kiša i poželjela ti reći kako su ovo zapravo jesenske kiše…
Post je objavljen 23.06.2010. u 01:01 sati.