Prije nego se rodila djevojčica, veselila sam se vremenu koje mi tek predstoji, posebno čitanju priča, gledanju crtića, izmišljanju novih priča... jer i ja (nadam se) nosim još uvijek djevojčicu u sebi, unatoč tome što sam odrasla, i ponovo ju povremeno budim u sebi, uz vođenje djevojčice kao stručnjakinje na tom području. I moram priznati da sam odahnula kada sam shvatila da mi se ispunila potajna želja da dobijem (koji nježan izraz za porod) djevojčicu i da ne moram pratiti sve one navodno muške igrice, kupovati i pratiti razne više i manje stravične likove poput Spidermana, X-mana, Gormita i ne znam niti ja koja sva čudesa. S igračkama pokušavamo biti umjereni, premda je taj pojam u današnje vrijeme u našem okruženju upitan, jer su djeca prenatrpana igračkama. Iako joj mi kupujemo povremeno nešto (ne nužno novo) nakupilo se puno toga. I previše. Stav kako djeci treba kupovati igračke bez podjele na muške i ženske nas je zaobišao iz jednostavne činjenice što se naša djevojčica, koja voli i neke tzv. muške igračke, a filmski ukus joj je ponekad čak i morbidan (obožava npr. Tim Burtona), ipak radije i više igra sa lutkama nego s autićima i za mene tu prestaje svaka rasprava o (ne)jednakosti spolova. Jer spolovi očito nisu jednaki (ravnopravnost je druga tema) i ne znam zbog čega bi i trebali biti i ne smatram se zaostalom mamom ako joj ne guram pod nos igračke kojima se radije igraju dječaci ili neke bespolne igračke, premda smo fazu Teletubbiesa zdušno odradili negdje između prve i druge godine. Čitanje bajki i dječjih priča i knjiga je postala navika, a sada već pomalo dolaze i u tom području razni izazovi, dječji više ili manje bolji časopisi. Naša djevojčica je preuzela naviku (neću napisati od koga, ali vjerujem da nije teško pogoditi kojem spolu pripada češće ta navika) čitanja časopisa na toaletu. Tako su sada osim auto-časopisa (Ups!) i Barbi časopisi našli svoje mjesto u toj magičnoj prostoriji. Ja sam radi ravnoteže stavila jednu zbirku pjesama.
Ali u audio-vizualnom svijetu je konkurencija nekako, čini mi se, još veća ili dostupnija... I mi, kao i mnogi današnji roditelji, prenatrpani ponudom ograničavamo djevojčici gledanje crtića i pazimo što i kada gleda. Savršeni ima averziju prema reklamama na dječjim programima, pa se najčešće gledaju crtići s njemačkog programa Kika, koji nema reklame. Ono što mi smatramo audio-vizualnim smećem, dozira se ili svodi na najmanju mjeru. Savršeni se u toj ulozi našao kao dežurni policajac. A u meni je još živa i ona mala djevojčica koja razumije potrebu kiča kod moje djevojčice, jer se još jako dobro sjećam uzbuđenja kada sam dobila svoju Barbie u dugačkoj dvobojnoj bijelo-rozoj haljini s pripadajućim rozim elegantnim šeširom i štiklama. Crtića tipa Barbie, Lillifee, Bratz ili Winx nije u vrijeme mog djetinjstva još bilo. Hvala Bogu, rekli bi neki. To je naša današnja perspektiva roditelja, koji promišljaju o tome što im djeca gledaju, dok djedovi i bake čini mi se ne brinu toliku brigu o tome (barem u našem slučaju). Efekt neizrecive sreće na početku takvog nekog crtića i praznine i nekog nezadovoljstva i laganog podivljitisa smo već naučili prepoznavati. Savršeni bi to sve srezao u korijenu, a i radio je to djelomično, dok mu djevojčica jednog dana nije rekla: "Gle, ja znam da se to tebi ne sviđa, ali ja sam dijete i imam drukčiji ukus, i meni se to sviđa, a ti ne moraš gledati ako nećeš." Ja sam samo promatrala sa strane tu diskusiju, znajući da je Savršeni očekivao pobunu i neki argument protiv tog rezanja, od kojeg ne odustaje smatrajući da se tako barem sužava prostor neograničene ponude kićastih crtića za djevojčice. Stvara joj tako osjećaj vrijednosti i posebnosti kada dobije dozvoljenu dozu kiča, na žalost često popraćenog lošom sinhronizacijom na hrvatski. A i uči ju da se sama izbori sa svoj komadić neba. Ja sam pak ona koja pazi da niti jedan ne pretjera u svojim piljenjima, nešto kao middle manager, ona najgora pozicija, kada vas sa svih strana pritišću zahtjevima. I tako sam ja poštujući individualnost djeteta i pravo na svoje izražavanje, tu čarobnu formulu za polagano dopuštanje da vam se dijete pretvori u sve ono što ste nekada smatrali nemogućim, nakon zamolbi i oduševljenih prepričanih epizoda od djece iz vrtića, sama kupila jedan DVD sa četiri nevjerojatne djevojke koje se nazivaju Winx. Umjesto da ja objašnjavam o čemu je riječ evo citata djevojčice - kada počne pričati o njima, obuzima je ushićenje, a pogled joj se gubi u nekim daljinama: "Mama, Winxice imaju super moći, Bloom ima vatru, Stella ima Sunce, Tecna ima struju, Flora ima biljke, Musa ima zvuk, Layla struju ... to mi je tak super, izgledaju super. A zločeste vještice imaju štikle, prelijepe suknje, sve je puno šljokica, zaljube se, ljute se, pa se pomire... Ravnateljica ih dobro uči, malo je stroga, ali u redu, pravedna... male vile im pomažu... Super su mi, ne mogu ti objasniti kaj mi je tak super, ali jako ih volim..." Imaju cure i svoju pjesmu koja prevedena na hrvatski glasi: "Ako to želiš, budi i ti jedna od nas... moja ruka u tvojoj ruci..." Pjesmica je svako malo na usnicama djevojčice, a epizode jedinog DVD-a o Winxicama je naučila gotovo napamet, pa nas svako malo iznenadi nekim polu-pubertetskim Barbie odgovorom. Za nas su te sve mlade koke savršenih proporcija ostale pohranjene pod tim nazivom. Što se mene tiče, ne uživam u tim crtićima, za razliku od nekih drugih u koje se obožavam zajedno s djevojčicom uživiti. Pogledala sam na njezinu zamolbu s njom DVD, prepričala mi je sve epizode i stalno ih nanovo prepričava, nekad imam osjećaj da će mi glava puknuti od svih tih super moći i fantastičnih događaja. Za onu dozu muškog video kiča, naravno s puno (i)racionalnih argumenata, zašto je to bolje gledati od hrpe fifica kojima je izgled najvažniji, zadužio se neprimjetno Savršeni. Tako su sada u fazi Ratova zvijezda, a moje primjedbe o krnjem scenariju i neuvjerljivim dijalozima nemaju jačinu razbijanja čarolije, premda Mr. Perfect priznaje kako su starije epizode rađene za odrasle (čitaj odraslu djecu), a novije više za djecu. Meni dođe da puknem od smijeha, jer me futurističko-svemirska fantazija, ili bilo koja vrsta priče u kojoj su specijalni efekti važniji od priče, ne može obuzeti. Ako ćemo iskreno, i priče se, bilo o fificama ili ratnicima, uglavnom vrte oko istih tema, a u pozadini je uvijek borba dobra i zla. Što naravno u konačnici ima valjda neku životnu poruku. Ono što čini razliku je način pričanja priče, okruženje i (ne)slojevitost likova. Preuzimanje konkretnih slika i likova u svakodnevicu kod djevojčice, izgleda ovako... Na moju ljutnju zna reagirati rečenicom iz Winxa: "Baš si zločesta draga, zato te i volim... he-he" Ili iz Star Warsa preuzeta jezična formulacija: "Mama, znaš on ti je prešao na tamnu stranu" ili jučerašnja primjedba o ljubaznom konobaru koji je svojom reakcijom djevojčicu podsjetio na slugu: "Ovog konobara bi mogao oteti Lord Vader, jer on voli poslušne."
I za kraj jedna istinita priča iz života (takve su meni najdraže). Jedna mama koja je jako pazila da joj djevojčica ne padne pod utjecaj površnih Barbie-poruka, objasnila je svojoj djevojčici kako su te Barbie grozne, umjetne, kičaste i kako ih ona ne voli. Djevojčica je kao prava mala učenica, koja voli svoju mamu, odlučila biti kao i mama. I jednoga dana su slučajno pred izlogom ugledale Barbie lutku, djevojčica je zastala i rekla: "Mama, ona je strašno ružna zar ne? Mi ju ne volimo", a čeznutljivi pogled sa suzama u očima je govorio potpuno suprotno: "Ne želim iznevjeriti svoju mamu, znam da je umjetna, ali bih ju svejedno tako rado imala." Ova mama iz priče je doživjela "klik" u srcu i kupila djevojčici njezinu prvu i posljednju Barbie lutku. Ja sam priču preuzela i učila iz nje, premda je moja djevojčica odmah prepoznala i stala u obranu svog prava na kič. Puštam ju da uživa u svojoj dozi kiča, kao što ja imam svoju (Sex i grad, Kućanice), ali joj uz to otvaram i neke druge prozore i upućujem i na druge vidike. Ali to je jedna druga priča, ispričana i oslikana potpuno drukčijim jezikom. Nju ću ispričati možda već u slijedećem postu.
Post je objavljen 21.06.2010. u 11:50 sati.