Marketing
Bečki treninzi - "mala, bole me ja.."
Naravno, evo me opet na Donauinselu. Tek je 9 sati, a ja sam već na maloj i vodim ju na jug otoka. Danas idemo južnije nego jučer. Želim vidjeti gdje počinju brojevi i trkača staza. Oko nas se izmjenjuje priroda. Prvo je sve uređeno i pitomo, kasnije počinje visoka trava, a u nekom trenutku vidim i bare. Asocijacije na Jarun su stalno prisutne.
Staza je nešto zahtjevnija nego krug oko Jaruna. Ima malih uzbrdica, nizbrdica, zavoja, pa i kombinacija prije navedenih elemenata. Sve više shvaćam koliko sam tehnički nepismen. Mislim, nepismen u tehnici vožnje bicikla. Ne snalazim se u oštrim zavojima, ne snalazim se na šljunku u zavojima, ulazim opet u opasne "škare".
S vremenom se gužva povećava, posebno, nakon što sam se okrenuo i počeo približavati središnjem dijelu otoka. Jedno vrijeme sam se "ganjao" s nekim biciklistom, koji je kasnije otišao nekom drugom cesticom. Staza je široka približno 2 metra. Dovoljno za četiri biciklista, koji znaju voziti ili za dva rolera. Problem je kada na stazi voze dva biciklista, kao da je cijeli svijet njihov, iz drugog smjera dolazi drugi biciklist, a ja "gađam" mali prolaz između njih, nadajući se da se "ovi moji" neće još više proširiti. Nakon uzbudljivih "škara" biciklist iz suprotnog smjera završava u šljunku pored ceste (nije izdržao napetost bliskog prolaza), a "ovi moji" se ljute, jer mi se nisu nadali. Pa, dobro, jel ja vozim "širom šorom"?
Ma, znam da sam trebao usporiti, dati nekakav signal, ali nemam zvonce, nemam trubu,...
Rolleri su također opasnost. Dok voze, zauzmu više od pola staze i opasno ih je obilaziti, pogotovo ako imaju štapove, no nisu oni danas bili najveća opasnost.
U par trenutaka na toj uskoj stazi je bilo i kombija, koji su dostavljali piće, kamion od lokalne uprave za vode.
Uz put srećem triatlonce na biciklima, idu u suprotnom smjeru, inaće bih im se priključio. Na dresovima im piše prvi ili najbolji triatlon klub. Ako su stvarno takvi, onda im moje društvo ne bi trebalo smetati. 
Dolazim do najsjevernije točke otoka. Tamo je most, a gore vidite sliku s pogledom na jug. Tamo je i štand sa sladoledom, ali sam se uspješno odupro potrebi za nečim slatkim. 
Uzimam kratki odmor, ali ne zbog noga i umora. Uzimam odmor zbog ... sjednih kosti. Boli me područje na kojem sjedim.
"Mala, bole me jajaaaa!"
Prilično sam siguran da neću uspjeti izvoziti planiranih 80 kilometara. Jedva sjedam na sic. Nema više položaja, na kojem mi je podnošljivo. Vozim stojeći. Nije lako, ali bar ne boli.
U povratku mi i jak vjetar puše u prsa, pa je i prosječna brzina manja. Nakon nekog vremena dolazim do točke na kojoj sam ušao na otok. Uspio sam se suzdržati da ne odem na "schnitzel und bier", ali je "pao" sladoled. Nekako me je obuzela glad. Ni sladoled nije jeftin - 2,10 EUR!
Nalazim okupljalište za triatlonce. Nalazim slike kako izgleda zona tranzicije i kuda se pliva, biciklira, trči. Mission completed!
Povratak kroz grad sve više postaje rutinski, ali još uvijek imam različit put do kuće. Doma otkrivam da je sunce jako i da imam (nakon skidanja) dvije majice. Pravi "bauštelac".
Tehnički detalji:
Distance: 51.050 m
Time: 02:12:05
Avg HR: 123
Max HR: 141
Avg pace: 02:35 min/km
Avg cad: 67 rpm
Također uključuje vožnju po gradu, stajanje na semaforima. Naravno da ne znam ništa o koncepciji treninga, pa za vrijeme "ozbiljne" vožnje održavam broj okretaja između 60 i 80, a puls pokušavam držati iznad 130. Za sada su mi to jedini kriteriji.
Trčanje - test
Noga me ne boli u "redovnoj" svakodnevnoj upotrebi, pa sam otišao navečer na kratko trčanje od 2 km. Mogu trčati, ali osjećam nelagodu i zatezanje, pa ću odmarati par dana ili imati lagane (spore 6 min/km) i kratke (2-3 km) treninge. Kod istezanja osjećam bol. 
Post je objavljen 06.06.2010. u 23:48 sati.