"Dijaspora i fratri krivi su za propast Feminema".
Upravo ovako kočoperi se u tjedniku Globus od 4. lipnja 2010., veliki naslov članka koji obrađuje temu - zašto smo propali na festivalu kiča.
Da ne bude zabune, u podnaslovu su stvari puno jasnije. Tu doslovno stoji: Dok se u hrvatskoj delegaciji čude što djevojke iz Feminema nisu uspjele ući ni u finale Eurosonga u Oslu, premda su na kladionicama izvrsno kotirale, a teoretičari lakih nota govore o ljutoj zakulisnoj borbi između tzv. vikinškog, varšavskog i balkanskog klana, majka hrvatskoga estradnog puta u Europu Ksenija Urličić iznosi neočekivano, ali uvjerljivo objašnjene poraza.
I onda oprema teksta na dnu iste stranice završava crvenim masno otisnutim riječima, koje bi objavljene baš u navodnicima trebale biti sukus svega rečenog:
„Da su svećenici na nedjeljnoj misi podržali našu pjesmu, sad bismo slavili“ (!)
Što je ustvari bivša prva dama Eurosonga u Hrvata, umirovljena čelična lady HTV-a Ksenija Urličić, rekla novinaru Globusa, morali biste sami pročitati i otkriti tajnu zašto je Hrvatska 90-ih godina na tom natjecanju, dok je ona bila šefica delegacije, osvajala visoke pozicije, a u ovom stoljeću – ne ide, pa ne ide.
Umjesto daljnje čitalačke muke, evo Ksenijinih riječi:
„U svakom poslu je važno dobro lobirati, pa ni Eurosonog nije baš nikakva iznimka. Bila sam opasna lobistica. Jako mi je bilo važno animirati dijasporu, pa sam uložila mnogo truda da se sprijateljim s predstavnicima hrvatskih katoličkih misija po Europi. Znate kakvi su naši ljudi u dijaspori – svake nedjelje idu u crkvu i ono što im fratar kaže s oltara, njima je zakon. A ja sam se potrudila da im poslije mise fratar poruči da ne žale tih nekoliko eura i da nazovu i glasaju za Hrvatsku.“
Kad pročitate što zapravo u tekstu stoji, a kako je na kraju naslovljen, onda vam se neminovno nameće pitanje: Tko koga ovdje, ono kako se kaže, u zdrav mozak. Stvari su više nego očite: novinu treba prodati pa i po cijenu plasiranja laži zamotanih u fini celofan, tako da na kraju ispadaju krivi osobito fratri u dijaspori, koji s Feminemka i Eurosongom niti su luk jeli a bome ni mirisali.
Graniči s nestvarnim da bi se netko zbog svega ovoga na kraju nekome ispričao.
A trebali bi, kako novinaru koji je odradio korektan tekst, tako i Kseniji Urličić koja nije ništa izjavila od onoga što se našlo u naslovu i u opremi istoga. Još više bi se trebalo ispričati našim ljudima u dijaspori s kojima se kako nekome ćufne poigravaju od nemila do nedraga počevši od političke trgovine glede glasovanja na izborima, pa sve do televotinga na natjecanju za pjesmu Eurovizije.
Moglo bi se reći da se na dijasporu svi pozivaju kad od nje trebaju nekakve koristi, a da je malo tko gleda u pravom svjetlu, onakvu kakva ona jest, sa svim svojim dobrim i lošim stranama.
Istina je u svemu da uistinu naši ljudi u tuđini, u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj... pa i u dalekim prekomorskim zemljama, ne bi sačuvali svoj vjerski i nacionalni identitet da s njima stoljećima nisu bili prisutni i hrvatski misionari, u najvećem broju baš fratri, koji su sa svojim narodom dijelili njegovu sudbinu daleko od rodne grude, i sačuvali, manje ili više, generacije Hrvata koje su u daleki svijet krenule iz razno, raznih razloga, osobito trbuhom za kruhom.
Prava je šteta što ovaj primjer nisam imao pri ruci kad sam koncem svibnja, upravo u vrijeme održavanja finala Eurosonga u Oslu, u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Münchenu održao tribinu s naslovom „Medijska bespuća“. Tu sam prije svega na teoretskoj razini, uz veliku pomoć razmišljanja Nenada Kobasića kojeg prenosi više internetskih portala, pokušao prikazati trenutno stanje u medijima i načine na koje se njima manipulira, u Svijetu kao i u Hrvatskoj, što bi se sve dalo sažeti u jednu jedinu rečenicu: Laž je postala istinom.
Koliko ima istine u tome da su dijaspora i fratri krivi za propast Feminema? Ni zrna. Pa ipak, netko se potrudio uvjeriti javnost da je ova laž – istina. Nažalost, puno njih će na to i nasjesti. I tako se nastavljamo vrtiti u začaranom krugu stvaranja privida kao da su stvari drugačije nego što u stvari jesu.
To je zao usud našeg vremena u kojem i sami sudjelujemo, nekad kao kreatori medijskih bespuća, a nekad kao potrošači svih tih pustih konstrukcija koje često znaju izluditi do iznemoglosti. Čini mi se da na kraju samo Svevišnji može raskinuti okove laži koje nas vežu nevidljivim lancima, no, to neće ići bez našeg sudjelovanja. Svi smo pozvani raskomadati ih tamo gdje je nama moguće.
Post je objavljen 05.06.2010. u 17:56 sati.