Koliko ste puta bili razočarani? Vjerovatno mnogo jer taj osjećaj dolazi kao dio startnog paketa života. On nas uči i na neki način čini svjesnijim svijeta koji nas okružuje. Međutim pravo je pitanje koliko puta ste razočarali sami sebe? Odbacujemo vlastite stavove, kršimo vlastite odluke i otvaramo si put za duboko razočaranje i to ono najgore-razočaranje u samog sebe. To je osjećaj iz kojeg se uči na najteži mogući način jer lako ćemo oprostiti drugima ali sebi oprostiti je teško. Naravno uz pretpostavku da smo bića koja funkcioniraju visoko moralno.
Nitko ne može očekivati da će mu život proći bez razočaranja. Ljudi koji su savršeni u svom karakteru i djelima ne hodaju ovom zemljom. Čovječanstvo se sastoji od nesavršenih ljudi.
Ako polazimo od sebe i svojih interesa mogućnost za razočaranje je velika.
Jedna od najizrazitijih čovjekovih osobina je njegova egocentričnost. Naš ego je početna točka u našem odnosu prema svijetu i ljudima. Osobni interesi upravljaju ljudskim razmišljanjima i djelima. Naš ego je sebičan i ponosan i upravo te dvije osobine i jesu korijeni razočaranosti.
Razočaranje je i jedan od puteva koji nas vodi u nihilizam. Ako uzmemo apsolutizme, poput najugodnijeg načina života, ili najveće moći, ili najveće količine novca i popularnosti, shvatimo da stvari definirane izvana ne odražavaju mnogo zadovoljstva, osim onog materijalnog. Više smisla ima gledati na prastare civilizacije i reći da je dobar život ispunjenje sudbine, ili preuzimanja nečijeg mjesta u onom temeljnom. Nihilizam uklanja predodžbu dobrog života kao nečega što se može stvoriti izvan pojedinca, ali i također uzima u obzir krhkost pojedinca: nitko od nas neće uvijek vidjeti "istinu" u smislu preciznog, uzimajući u obzir vanjski svijet oko nas.
Drugi način ovog kazivanja je onaj gdje se dvoje dobacivaju loptom, lopta je bačena i slijedi objektivni put, bez obzira da li hvatač ima postavljene ruke u pravom položaju da je uhvati. Ako bacač pogrešno baci loptu, ona će padati daleko od hvatača, ali hvatač se može prilagoditi tako da predvidi gdje će lopta pasti, te je uhvatiti. Kretanje kroz vanjsku stvarnost je "objektivno", dok su misli i percepcije bacača i hvatača "subjektivne", a oni nisu uvijek usklađeni. Igra dodavanja je zabavni način namještanja nečijeg unutarnjeg osjećaja stvarnosti prema vanjskoj stvarnosti, koja djeluje slično kao stroj, predvidljivo se prilagođavajući svojoj strukturi i mehanizmima koji se tu nalaze.
Marcus Aurelius nam otkriva dio zagonetke:
To je zaista izvrstan plan, kada ste posjednuti ispred delikatesa i hrane po izboru, da utisnute u svoju maštu da je ovo mrtvo tijelo ribe, da je ovo mrtvo tijelo ptice ili svinje, ili opet, da je falernijsko vino sok od grožđa; a što se tiče stvari seksualnog odnosa, to je čin trljanja unutarnjih dijelova i iznenadnog izbacivanja tekućine. Ovo su sigurno izvanredna maštanja, koja idu do središta samih činjenica, te ih probijaju kako bi se vidjele onakve kakve zapravo jesu. Trebali biste usvojiti ovaj postupak kroz cijeli svoj život, a kada stvari ostave neki dojam, što je vrlo vjerojatno, otkrijte njihovu suštinu, raskrinkajte njihovu inferiornostn i odstranite odlike kojima se kite.
Marcus Aurelius, Meditacije, VI, 13
Svjesni činjenice kako su ljudi nesavršena bića lako pronalazimo načine da opravdamo njihove postupke koji su uzrok našeg razočaranja ali kako opravdati svoje postupke. Nismo li svjesni koja ponašanja će posljedično dovesti do razočaranja? Zašto ta ponašanja onda ne spriječimo i barem sami sebe poštedimo boli jer ako već ne možemo utjecati na to što nam čine drugi nad nama samima bi svakako trebali imati utjecaja.
"Russell je konstantirao kako su sve tvrdnje koje se baziraju na generalizaciji u startu pogrešne. Tu dolazi do prividnog pseudo paradoksa jer po tome i ta tvrdnja je pogrešna jer je i ona sama po sebi generalizacija. Međutim ako je ona pogrešna otvara se mogučnost da je istinita jer tvrdi to što tvrdi, a već smo zaključili da je pogrešna. To je zapravo generalizacija o generalizaciji. To je prividni paradoks jer je stvar uzeta iz konteksta i zato što je auto-referencijalna, a po Goedelovom teoremu svaki auto-referencijalni sustav mora nužno biti kontradiktoran i inkonzistentan. Drugim riječima ako je sustav potpun nije konzistentan, ako je konzistentan ne može biti potpun. Ekskluzivna disjunkcija ili-ili. Tako da ta rečenica dobiva svoji puni smisao, prestaje biti paradoks tek kad je sagledamo u nekom kontekstu, dakle izvan nje same za sebe, u odnosu s drugim rečenicama, stvarima ili djelima."
Sve manje vjerujem u istinsku komunikaciju. Ona ako je ikada postojala je danas endem. Razumijevanje i brigu za druge zamijenilo je samoljublje vođeno najnižim strastima i pogrešnim pobudama u kojima sve više gubimo vlastite živote. Najčešće nam je dana mogućnost izbora i ne povodeći se krivim idejama i trenutnim osjećajima možemo doprijeti do srži stvari i unaprijed spriječiti posljedice pogrešno riješenih situacija s kojima smo suočeni. Sasvim sam sigurna da ono najgore razočaranje možemo spriječiti. Suočeni s mogučnošću ili-ili odabiremo poneseni trenutkom sadašnjosti i gotovo uvijek činimo grešku. Prošlost je tu da nas uči a budučnost da se živi. Zašto nam je onda toliko sadašnjost bitna? Čak toliko da smo zbog nje u stanju odbaciti sve. Sve za jedan savršen trenutak u sadašnjosti.
Savršenstvo ne postoji zato se i tako skupo plaća, a kada ga platimo razočaranjem u samog sebe dobivamo kredit koji ćemo sami sebi otplačivati cijeloga života.
Post je objavljen 05.06.2010. u 13:30 sati.