Prošle nedilje sam iznimno bila u župi Gospe Sinjske na sv. Misi.
Ni slutila nisam da bi me moglo zapast – čitat. Zapravo, gvardijan je lipo zamolio da se netko javi jer 'svi smo pismeni'... a kako vidim niko se ne javlja – odem do ambona.
Doduše, činilo mi se kako se onako u crnu ne uklapam u bili ambijent slavlja Duhova, al opet činila bi se neposlušna Duhu Svetom da ostanem mirno sidit kao da se ovo mene ne tiče.
Za svaki slučaj upitala sam svoju bližnju... – Oćeš ti? – Ne. – Oću ja? – Ajde. ...
I tako... onda dođe još jedno, pa još jedno.
Prijavili se jedan momak i jedan dječak, koji još prstom prati kad čita.
Na kraju mise gvardijan spomene kako svi imamo različite darove koje triba koristit na dobro Crkve...te kako bi bilo lijepo da se jave poslije oni koji žele biti čitači. (I slažila bi se s tim da u Crkvi ima onih koji svoje darove ne žele staviti na raspolaganje).
E, a ono što je vezano da današnji blagdan:
Reče gvardijan kako ga troje 'Duhovskih čitača' podjeća na Presveto Trojstvo: Muškarac, žena i dijete. I tako nas je malim nagovorom na kraju upućivao u misterij Presvetog Trojstva, koji je doneke shvatljiv u relaciji dviju osoba i ljubavi među njima.
Duh Sveti je ljubav ... koja nikad ne umire.
Trojstvo je to: Otac, Sin i Ljubav među njima – Duh Sveti.
Izgleda jednostavno. A opet... ko bi to shvatio.
Presveto Trojstvo, jedan Bože...
Daj nam samo svoju LJUBAV...
Duha Svetog... Duha Branitelja, Duha Tješitelja, Duha Ljubavi
I to nam je dosta
Post je objavljen 30.05.2010. u 20:11 sati.