Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/makbe

Marketing

Što ćemo s mladima?

Image and video hosting by TinyPic

Razmišljajući o sakramentu Potvrde i o mladima koji ga ovih dana primaju, iskusni dugogodišnji župnik bespomoćno krši ruke i kaže: Eto, već 5 godina mi svećenici sa našim biskupima intenzivno tražimo način, kako te mlade nakon firme zadržati u Crkvi. I nemamo rješenja!

Da, nažalost, svi znamo da je to istina i da velika većina naše mladeži nakon firme napušta Crkvu. Svratit će u crkvu eventualno za vjenčanje, jer je crkveni obred vjenčanja i danas "in". A kako i ne bi bio kad je tako romantičan. Blistava bijela vjenčanica, crkva prepuna cvijeća, ukrašene klupe, orgulje... Uglavnom se svira i pjeva Ave Maria od Gounoda ili Schuberta, ali na svoje sam uši čula i malo neobične zahtjeve, kada su mladenci poželjeli da im se odsvira nešto od Beatlesa!

Eto, i ovaj župnik, koji je inače vrlo angažiran i revan, ne uspijeva s mladima. Nedjelju poslije firme prebrojavao ih je na misi: od njih stotinu nije ih bilo niti desetak. Roditelji su nemoćni - pa ih on "tješi": Ako neće ići na misu, nek ne idu! Nek idu u pakao!
Ovo mi se nikako nije svidjelo, ali me je potaknulo na razmišljanje.

Zašto mladi toliko bježe od Crkve?
Što mi zapravo želimo od njih?

Uspoređujemo ih s nama samima, kao da smo mi neko mjerilo, i želimo da i oni budu kao mi. Drugim riječima
Želimo mlade ljude ugurati u stare kalupe.
Da li je to moguće?

Možda bi i bilo moguće kad bismo mi bili ljudi kakvi bi oni poželjeli biti. Ali mi nismo takvi ljudi a nismo se spremni ni mijenjati.
S mladima uglavnom ne razgovaramo, nego im držimo prodike.
Njihovo mišljenje nas ne zanima jer unaprijed "znamo" da je pogrešno.

Treba nešto mijenjati u odnosu s mladima. . U tim njihovim godinama oni se i inače suprotstavljaju tradicionalnim vrijednostima, nepovjerljivi su prema svim institucijama, a pogotovo ih odbija hijerarhija, i još ako ustanove da odgojitelji, roditelji ili propovjednici žive u raskoraku sa moralnim načelima koja propovijedaju - to ne opraštaju! Privlače ih karizmatične osobe koje svjedoče ono za što se zauzimaju.

Možda ih ne bi trebalo poučavati nego više životom svjedočiti; manje im zabranjivati a više ih ljubiti; pokušati svijet gledati iz njihove perspektive; više se družiti s njima pa i u prostoru crkve; organizirati igre, festivale, izlete, grupe u kojima će se oni pronaći. Jedna od takvih je sigurno i volonterstvo tj. dobrovoljni rad i briga za stare i nemoćne, za bolesnike, za napuštenu djecu, za misije itd. Takve aktivnosti pomoći će da se mladi približe i na dugi rok povežu sa svojom Crkvom. Gdje ima toga, ima i mladih u župi.

Tko zna kako i kojim smjerom bi i moj život krenuo da me nije jednog dana, kad sam slučajno (?) kao 16-godišnjakinja bila pozvana da dođem na pjevanje u crkvu, uočio pater i odmah, na prvom susretu, predložio mi da sviram harmonij. Kako bih to mogla, kad nemam pojma o tome.... Lijepo, ja ću ti pokazati, evo note, harmonij je tu, dođi kad god hoćeš i vježbaj. Bio je to pun pogodak! Dolazila sam i vježbala i polako se priključivala i drugim grupama. Ubrzo sam svirala na misama. Zatim su došle prve duhovne vježbe za nas mlade. Počinjale su jutarnjom misom u 6 sati. Pater se nije bojao da će nam to biti prerano. Mladi traže izazove i ne vole mlakost i osrednjost. Žele biti najbolji i privlače ih vrhunci, samo im treba pokazati prave vrhunce i oduševiti ih da krenu prema njima.

Taj pater je imao posebnu metodu u radu s mladima: nije tumačio nauku niti zapovijedi, (bar ne odmah), nego je više govorio o Isusu, o božanskoj ljubavi, dobroti, milosrđu, svetosti - i to nikad nije bila propovijed nego govor iz njegovog vlastitog srca o onome, što je on sam proživio, što je on volio i želio....I to se drugačije slušalo i pamtilo.
Nije nas tretirao kao puki "odgojni materijal" nego kao mlade osobe, koje imaju iste želje i teže k istom cilju, a taj cilj je za njega uvijek bio samo jedan: svetost. Na sve moguće načine je poticao naše zajedništvo i povezivanje s crkvom. Između ostalog sudjelovali smo u velikom godišnjem spremanju crkve, koje je uvijek završavalo svečanim ručkom. Više puta sam mislila da su više potrošili na nas nego što smo privrjedjeli. Vodio nas je na izlete, jednom i vlakom u Aljmaš, onda kad se to nikako nije smjelo - kakav je to doživljaj bio! Takve se stvari ne zaboravljaju! Većina nas je i danas ostala čvrsto povezana i međusobno prijateljstvima i kumstvima a i sa Crkvom.

Ako Crkva hoće pridobiti mlade, mora im biti privlačna. Drugačije ne ide! Treba poznavati njihovu kulturu, interese, probleme, želje, poteškoće i pronaći s njima zajednički jezik i ako treba, pronaći i novi govor vjere da im lakše približi stare i vječne istine.

Treba im ponuditi prave stvari koje će ih oduševiti i privući. Tu na prvo mjesto dolazi upoznavanje s karizmatičnom i jedinstvenom osobom Isusa Krista. Uzeti evanđelje i polako upoznavati ne samo njegov život nego i njegove osjećaje, patnje, radosti razočaranja, nadanja, njegovu vjernost do kraja! Samo On, koji je Put, Istina i Život, može trajno promijeniti ljudsko srce!

Zato je prevelika šteta što se naši vjeronaučni programi tako puno bave Starim Zavjetom, židovskom poviješću, kraljevima itd., a tako malo sati se posvećuje Isusu Kristu, sakramentima i Evanđelju.
To su neka moja razmišljanja koja mi naviru iz srca. Voljela bih znati što drugi misle o problemu mladih i da li netko ima neko svoje rješenje....



Post je objavljen 10.06.2010. u 12:39 sati.