Moja kćer ima palog psa, također mini pudla. Noćas je imao krvavu kakicu i povraćanje, pa smo oko ponoći potražili dežurnog vetrinara. No u Zagrebu to nije jednostavno.
Prvo smo se uputili u vetrinarsku ambulantu u Heinzelovoj ulici, tamo gdje ide i mali pas. Vrata zatvorena, a na zidu obavijest da za hitne slučajeve treba nazvati broj mobitela. Zovemo, ali mobitel je isključen.
Ništa zato, kažem kćerki, idemo u kliniku Zoe. Bio sam tamo jednom davno i radlili su cijelu noć. Međutim više ne rade.
Saznajemo da u Jurjevskoj ulici ima dežurna ambulanta. Ambulanta ima, ali ne radi. Ima i broj dežurnog telefona na koji se nitko ne javlja.
Slijedeća postaja je u Selskoj. Ambulanta ne radi, ali na telefonski poziv se odaziva automatska sekretarica koja nam diktira broj mobitela za hitne slučajeve. Pozivamo dobiveni broj i konačno se javlja žensku glas. Veterinarki opišemo stanje bolesnog psa, a ona nam kaže da neće po noći dolaziti u ambulantu. Neka izvolimo doći sutra u jutro u devet sati. Opet ništa, a gospođi vetrinarki smo zaželili ugodan nastavak sna i ispričali se što smo ju probudili pozivom na dežurni telefon.
Posjetili smo i ambulantu u Remetincu, ali i tamo je bilo sve u mraku.
Sjetili smo se i vetrinarskog fakulteta, ali mali pas je već bio prilično izmoren noćnom vožnjom po gradu. Svaku postaju je koristio da odjuri na travu, a između je i povračao. Stoga smo odlučili otići doma na spavanje.
Do jutra mu je bolje, pa izgleda da će maleni sam izliječiti svoju bol dok veterinari slatko spavaju. Tako se metropola deklaradivno diči dvadesetčetiri satnom brigom za malene bolesnike, a u stvarnosti se svjetla u ambulantama gase i telefoni isključuju prvim sumrakom.
Post je objavljen 29.05.2010. u 17:06 sati.