Dugo nisam pisala.
Dugo ti nisam pisala.
Ne znam ni što bih.
Ne razmišljam više o tebi.
Ponekad mi se uvučeš u misli, kao neka stara priča, i poput bajke koju sam voljela u djetinjstvu, ili drage pjesme koju dugo nisam čula, izazoveš u meni neki daleki osjećaj topline.
U njemu uživam...kao i u zaboravljenoj bajci ili pjesmi, ali ništa više od toga za tebe više nemam.
Čak ni nakon svega što sam od tebe o sebi čula.
Ponekad, kad razgovaram s nekim potencijalnim novim, sjetim se kako je s tobom sve bilo jasno i jednostavno. To mi razbistri misli. Na manje od toga više ne želim pristati.
Ponekad, kad me netko za tebe pita, osjetim kako govorim o tebi kao da te nikad nisam ni osjetila. Služeći se paušalnim rečenicama, stvarima koje o tebi svi znaju.
A ponekad, samo ponekad se desi da nam se oboma u susretu pogleda javi onaj sjaj koji govori da jedno o drugome ipak nešto više znamo. S tim se sve bolje nosim...jer, napokon, da me najdraža bajka iz djetinjstva može pogledati u oči, pogledala bi me na isti način kao i ti.
Da...zapravo...samo još ponekad se sjetim da sam te nekada davno voljela.
Post je objavljen 25.05.2010. u 01:33 sati.