Mnogo je vremena prostorom odraz ostavilo; odraz zbivanjima; odraz procesima što energijom ih tumačismo.
Misao nam, slijedom kojim djeluje, ukazuje na početak, na postanak.
Mislimo procesom u nama koji nastade nastojanjem preslikavanja procesa izvan nas.
Prihvatismo granicu sebe, ali ne mogasmo prekinuti vezu sas istinom svijeta. Razvijao se tako svijet u nama. Bio je to nadomjestak stvarnosti od kioje smo se zaštititi htijeli; zaštititi po granicama koje nam je svijest naša nametnula.
I tako stvorismo dvojnost; stvorismo razlike: stvorismo razlikovnost što istinom i lažima je tumačimo; tako nastade i nerazumjevanje, a i znanje.
Kada kažemo da znamo, uvjeravamo u istost svijeta u nama i stvarnoga u kojem postojimo. Nastojimo ukazati da nema, u svijetlu tome, granice naše. Kao da se igramo graničara zamišljenih granica, a ujedno ih prividno mijenjamo po svom nahođenju.
Eto i sada mene. Pišem ovo… ja … ograničenik. Pišem i nastojim svijet svoj prikazati svijetom stvarnim. Kao da želim granice sebe pokidati; kao da želim sigurnost svoju poništiti; kao da ego moj odustaje od sebe.
Sjedim tu pred kompom i kao da ja nisam ja, ili bolje rečeno, da jesam, ali nisam to što mislim, ili bolje reči, da to 'ja' jest nešto sasma drugo.
I nastaju slova, pa riječi, rečenice, skupovi misli što viđenja tvore…
I poneki od vas, što u mislima ste mojim, prijatelji dragi, sjesti će kod sebe ili negdje za komp, otvoriti blogove i naiči na ovaj ovdje. Otvoriti čete ovaj post i krenuti redom kako rekoh: slovima, riječima, rečenicama …
Ovisno o stanju kod vas, stvarati će vam se viđenja, potaknuta ovim što tu piše. A ja se sada pitam: 'Što čete to vi vidjeti?' Da, a htio sam vam reči … hm, zar opet ću slovima krenuti; zar da objašnjavam što sam objesniti htio? Ta opet će pitanje biti, što čete od toga vidjeti i tko i kako?
No, u svakom slučaju pričam o pričanju; pričam o razumijevanju; pričam o razlikama uz želju da bude jedno. Da, ono jedno, što mislim da htjedoh reči. Može li to tako?
A misao jest rezultat procesa nekog u ogranićenom sustavu. A granice su za nju granice svijesti. A svijesti su razlićite. Zanimljivo, zar želim mijenjati granice vaše; svijest vašu?
Vidim sada da tako to ide, jer jedino tako bismo bliži bili. Mijenjajem granica sličnost ćemo postizavati. Tako ćemo se bolje razumijeti, a granice će sve više postajati izraz volje naše u razumijevanju sustava postojanja. Jednom, kada shvatimo da granuice u stvarnosti ne postoje, biti će jedinstvo; biti će božsanstvenost. Tada ćemo moći pretakati volju i ljepotu. Tada će svatko biti ljepota izraza savršenstva.
Znam kako neki odmah pomisle na zlouporabe takovih moći i stanja. No, ako pogledamo malo bolje, oni koji bi to htijeli, ne vide. Oni su i dalje čvrsto u imaginarnim svojim granicama. Oni nisu sretni ni ne mogu biti. Teže moćima, a moći ako ikome pripadaju, pripadaju zajedništvu. Tako čovjek koji ima stvarne moći, ustvari ih nema, jer one su u zajedništva i takav shvaća da dobrota i privid moći su tek odrazom svijeta ovdje. On jest zahvalan što to mjesto osjećaja jest njime. U njega jest stanje zahvalnosti: 'Hvala Ti Bože što si za svoja djela odabrao tijelo i dušu kojom sebe osjećam, jer ja sam samo čovjek.'
Eto prijatelji moji dragi, malo sam riječi slagao. Vidite li tko je i zašto Isusa razapeo? Vidite li granice i bezgraničje? Prepoznajete li vrijednosti života? Vidite li put dobrote? On je u vama, a možda vam još nije vidljivo tko ste? Puno sam tražio viđenje sebe, a sada sve više sa osmjehom ispraćujem sjećanja na taj svoj trud. Nije bilo uzalud. Hvala Ti Bože na putu koji si mi darovao. I kao dječak i vremenom išao sam putem i prividima svojim sa strane, jer bio je to moj put, Tvoj dar. Ljudski je tako vidjeti…
Sve vas volim i u stvarnosti nema granica među nama … :)
Post je objavljen 20.05.2010. u 13:34 sati.