Nevjerojatno kojom brzinom i smjerom lutaju moje misli zadnjih dana. Jedva uspijem i sama poloviti neku poveznicu ili smisao, a kamoli da smislim neku zaokruženu i izdvojenu temu... Da ne spominjem kako mi sjedenje-poluležanje za novim Barbie laptopom (tako ga zovem od milja zbog savršenih minimalnih proporcija, boje i atraktivnosti) uglavnom završi više u čitanju, nego pisanju.
Da skratim... Jučer sam se sjetila kao sam prije x godina u ranoj mladosti za Dan grada Zagreba proživjela jedan nemili događaj. I kako mi je taj datum nekim čudom ostao urezan u pamćenje. Meni, kojoj u pamćenju ostaju mirisi, boje, osjećaji i samo poneki datum, uz veliki trud mozga, koji nije naviknut na brojke. I onda mi misli, po pravom obrascu tijeka svijesti odlutaju do mog rodnog grada Zagreba. I odem malo prošetati virtualno Zabregom, kako sam ga zvala u vrijeme svog ranog djetinjstva. I onda shvatim da taj Dan mog rodnog grada već x godina nije na taj datum koji sam ja zapamtila. Danas se na taj dan obilježava samo pobjeda nad fašizmom i ulazak partizana u Zagreb, na kraju Drugog svjetskog rata.
A Dan mog grada slavi se 31. svibnja, kada je ujedno i Dan branitelja grada Zagreba (ovaj puta su u pitanju drugi branitelji, koji su branili grad od ostataka onih prvih). Na taj dan slavi se i Blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata, koja se smatra zaštitnicom Zagreba.
I onda me tijek misli o Zagrebu obavezno odvede prvo u sjećanja. I obećam samoj sebi kako neću upasti u nostalgičarsku jadikovku o nekim drugim vremenima kada se u Zagrebu navodno živjelo urbanije, kako su ga došljaci izmijenili i kako ga sve manje prepoznajem... jer ne želim upasti u klišeizirani model nekih dobrih starih vremena i prijetećih novina i teorija zavjere. Držim se negdje na pola puta između objektivnih promjena i subjektivnog doživljaja.
I onda iz prošlosti, skliznem u sadašnjost. Zar nisam ja svojim odlaskom u neki drugi grad isto od sebe stvorila došljaka i ostavila mjesto nekom drugom došljaku u svom rodnom gradu? Nisam morala otići da nisam htjela i nepošteno bi bilo reći da sam otišla jer su me neki novi otjerali. Našla bih neki posao, neki sam i imala, makar nije bio stalni.
Zanimljivo je održavanje veza sa prijateljima u domaji. Odlazak nije samo moja percepcija, postoji i njihova percepcija o mom, našem, odlasku.
I kakva god ona bila, gotovo svi traže, direktno ili indirektno, da ju objasnim. I svi ju (svjesno ili ne) vrednuju, naravno iz svojih pozicija. Čak i kada razmišljaju o našim okolnostima. To je ljudski i kao takvo, što bi rekao pjesnik, nije mi strano.
Oni koji me zbog toga nisu odbacili, nakon prvotne faze mog ushita i njihove skepse, uslijedila je faza objašnjavanja, propitivanja, a na kraju i prihvaćanja.
Uz današnja sredstva komunikacije i malo truda s obje strane, prijateljstva se mogu sasvim lijepo njegovati. Ljetni odmor u domaji je jedino malo duže vrijeme kada se duge ljetne noći koriste za sve ono što se kroz godinu nije stiglo doznati elektronskom poštom, telefonom, kratkim susretima, ili pročitati na blogu.
Tu leži dijelom i razlog postojanja mog bloga... da me i moji iz domaje, koji me još žele, mogu mislima pratiti...
A kako to biva u životu, ima i prekinutih odnosa zbog odlaska iz domaje.
Premda se nekada pitam je li odlazak bio presudan, ili se radilo o nekom drugom razdvajanju, kojem je moj odlazak služio samo kao izgovor?
Možda nisam niti bila do kraja prihvaćena, ali sada imaju razlog da mogu reći: "Ovdje joj nije bilo dobro, pa sretan joj put", ili da me, prije nego čuju moj odgovor na pitanje: "Kako možeš s tim Austrijancima?"(koje, usput poznaju samo po pričama, a niti ne znaju da se družim i s drugim narodima), obavijeste kako oni nikada ne bi mogli živjeti negdje drugdje, premda žive u mom rodnom gradu, koji nije i njihov rodni grad.
Ali sve se to da nekako svesti na mjeru prihvaćanja ili odbacivanja.
Nego, danas je Majčin dan. A majke (kao uostalom i očevi) su nešto što se ne bira. I dobro je tako, jer kuda bi nas dovelo biranje vlastitih roditelja?(retoričko pitanje, ne se zanositi)
Ono što, po mom uvjerenju, možemo odabrati je one obrasce ponašanja koje su nam roditelji usadili kao nama prihvatljive i odbaciti one modele, koji nam se ne čine dobrima za nas. Ljudi koji prednost vole pripisivati genetici, ne slažu se sa tim slobodnim odabirom. Meni su, i iz mog životnog iskustva, u tom pogledu vlastitog odlučivanja o tome kako ćemo reagirati kao ljudska bića, vrlo bliska razmišljanja Viktora Frankla.
Puno toga nam je dano kroz navike i obrasce. I od toga ne treba (uvijek) bježati. Prousta i potragu za izgubljenim vremenom volim povremeno osvijestiti. Ali postoji i ona druga strana... Potraga za još neproživljenim vremenom. A ta potraga, kod mene, bježi od klišeja.
Oni klišeji o majkama kao toplima, brižnima i uvijek za nas prisutnima stavljaju u drugi plan majke koje kontroliraju, emocionalno ucjenjuju i ne prihvaćaju u konačnici svoje dijete.
Ja više volim govoriti o, uvjetno rečeno, muškom i ženskom principu djelovanja. Premda je i to jedna nes(p)retna generalizacija, koja mi služi samo kao pomoć da neke pojave jasnije sagledam.
Nedavno sam na jednom seminaru, voditeljicu seminara upitala jesu li priče o njegovanju bolesnih ili starih i umirućih, uglavnom ženske priče?
Simpatični stariji polaznik seminara gospon-šarmer se na samo moje pitanje promeškoljio s negodovanjem. Voditeljica mi zbog rodne ili ne znam koje korektnosti, nije dala jednoznačan odgovor, premda sam kasnije u referatu na osnovi istraživanja, dobila potvrdan odgovor na svoje pitanje.
Mislim da sam prije godinu dana, kada sam držala jedan govor povodom Majčinog Dana spomenula i taj majčinski princip, koji sam tada opisala i kao princip koji mogu u sebi imati i žene i muškarci, sa ili bez djece.
I zapravo mi se iskristaliziralo da se razni principi, kako oni pripadnosti nekom gradu ili zemlji, društvu ili obitelji, ne moraju odvijati u nekim zadanim ili najčešće življenim okvirima. Jedan došljak može osjećati za neki grad možda i više od onih koji su rođeni u njemu. Uzmimo za primjer gospona Bandića. Hm, možda ne treba pretjerivati ni u čemu, pa ni u prihvaćanju novoga bez mjere, ali vrijedan je pažnje i sam pokušaj... Idem se maknuti od meni, ne previše bliskih, političara u druge sfere, Kao što su... majka i otac posvojenog djeteta. Ili muškarci sa ženskim principom. Ili žene s nekim muškim principom.
I ako tako gledamo, onda je manje važno svira li za Dan grada Zagreba i Dan branitelja Thompson ili Prljavci (premda bi meni Gibo bio najdraži).
Sjetit ću se Majke Božje Kamenitih vrata i zapaliti svijeću za jedan susret koji sam tamo doživjela. A nije bio inspiriran ni gradom, ni zemljom, ni prijateljima, ni familijom... A opet sve to omogućilo ga je. Zavapit ću onu spontanu, koju djeca (velika i mala) obično izgovaraju kad se nađu u nedoumici, što je ujedno i preporuka onima koji ne razumiju o čemu je ovaj post:
"Majko moja!"
Sami odaberite koja... ona vaša zemaljska, ona domovinska, ona Božja ili neka sasvim druga...
Povremeno je dobro zavapiti i pokušati shvatiti, čak i ono neshvatljivo i teško opisivo.
Post je objavljen 09.05.2010. u 17:05 sati.