Na slici smo ona i ja. Ona mlada djevojka koju je moja mama dovela u stranu zemlju da joj pomogne oko mene; četverogodišnje djevojčice. I dok se na slici držimo za ruke, obje zračimo nekom toplinom, nježnošću, povezanošću...Možda su to Ani i bili najsretniji dani, no nas je život razdvojio, pa sam o njoj gotovo uvijek čula tužne priče.
Ana nije dugo bila moja „čuvarica“, vratila se u svoje selo i živjela i dalje siromašnim životom sa svojom majkom i bratom.Kada je ostala trudna, cijelo selo je znalo, jer nije se udala.Dječak kojega je rodila živio je u siromaštvu kao i cijela obitelj.No kada je imao valjda pet godina ,došao je otac dječaka i njegovi roditelji , smatrajući kako je došlo vrijeme da se oni dalje brinu za dječaka i obezbjede mu bolji život. Ne znam je li se Ana bunila ili joj je to možda bilo i malo olakšanje, no dječaka su odveli. U godinama koje su slijedile nije ga vidjela, razlozi su ... Ana se napokon udala i kažu seljani da njen novi muž nije dopuštao da dječak dolazi kod njih. Koliko mi je poznato u tom braku nije bila sretna, no živjela je i trpjela ,jer joj je život rasvjetlao još jedan dječačić, koji je bio dar s neba. No prošle godine dogodila se nesreća u selu i život je izgubio baš taj dječak; Anin sin.
Onaj prvi dječak postao je poznati pjevač koji svojim glasom prodire u srca nas običnih ljudi, a koliko boli i radosti prolazi Aninom dušom dok ga sluša i gleda . . .
Post je objavljen 08.05.2010. u 18:56 sati.