A danas na vjeronauku... zapravo u zadnjoj minuti vjeronauka, eto mi jednog dječačića i nosi nešto zamotano u salvetu...
- Evo, ovo je za vas!
Pomislim, šta bi to moglo biti... a kad tamo:
- Bubamara!!!:-) kako lipa bubamara...
(pa iako nije živa, nego se radi o oslikanom povećem kamenom oblutku...
a buba mara se smije:-) )
Ali otkud baš bubamara kad sam jutros baš... zbog nečeg... razmišljala o bubamarama...?
Ne znam...
pa se pokušavam sjetit zašto bi mu palo na pamet da mi donese bubumaru na oblutku?
Jednom je jedan dječak iz njegova razreda zgazio u učionici bubamaru, onako iz čista mira.
E, pošto je to ipak loš primjer za ostale, i šta je da je, nije lijepo uništavat tako živa bića bez ikakva valjana razloga,
dobio je za domaći nacrtat bubu maru.
On je to i napravio. S puno pažnje. Jer je njegova buba mara bila priko cile stranice. Tolika da je jedna djevojčica uzviknula:
- Ajme kako lipa kornjaču je nacrta... crvenu...:-)
Divili smo se onda zajedno domaćem radu i veeelikoj bubamari...
pa je valjda i zbog toga ovom palo na pamet...
donit vjeroučiteljici bubamaru...
ni ne sluteći da mi je to baš baš
lip poklon!
... jedan od onih koje teško mogu poklonit dalje
jer obično se to dogodi s poklonima koje dobijem
(zato, pazite ... ništa mi ne poklanjajte!, jer nisam pristojna... poklanjam i poklonjeno...)
Post je objavljen 06.05.2010. u 15:09 sati.