Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/ljetopis

Marketing

Zanimljivo... svaki put kad pročitam Panonijin post na blogu, dobijem potrebu napisati nešto dugačko i depresivno.
Zapravo, 'depresivno' nije prava riječ, čak ne bih rekao niti 'fatalizam', a ni 'zluradi osmijeh dok gledam kako stvari idu nizbrdo' nije dobar opis onoga što osjećam. Ne bih se čak usudio reći niti da sam 'čuđenje u svijetu', to zvuči previše pretenciozno.
Zapravo, pravi je izraz onaj kojega koristi Vonnegut. Svaki put kad napiše nešto neobično ali istinito, ima potrebu iznenađeno uzviknuti, 'zamisli!' (engleski, 'imagine!')

Ovaj put se radi o činjenici da je zapadna civilizacija ostarjela.
Još se uvijek volimo ponositi svojim tehnološkim napretkom, ali je i on postao besmislen. Nekad je tehnološki napredak bio stvar pionirskog duha, onoga koji ima potrebu istraživati i raditi nove stvari, koji je rješavao beskrajno složene probleme ne bi li se izborio za još jedan centimetar prema naprijed. Danas je tehnološki napredak nešto što smatramo svakodnevnim i što se veže gotovo isključivo za široku potrošnju. Nekad je svemirska tehnologija nalazila primjenu u svakodnevnom životu. Danas stvari iz svakodnevnog života nalaze primjenu u svemirskoj tehnologiji.
A zapravo smo postali lijeni, debeli i nepokretni. Volimo svoj status quo i ne volimo strance koji nam dolaze iz svojih zemalja jer se kod nas bolje živi. Koji sanjaju o tome kako će i oni tu pored nas sjediti na kauču pred televizorom s pivom i hamburgerom u ruci.

Ali na svijetu nismo sami, i koliko god bili uvjereni u ispravnost ideje o globalnom selu, zapravo o njemu ne znamo ništa osim onoga što nam nudi televizija. Svaki model uspješniji od zapadne civilizacije proglašavamo fanatizmom i prijetnjom svjetskom poretku. Užasavamo se činjenice da moramo uvoziti stranu radnu snagu jer nam je natalitet premalen. Deprimiramo se pri samoj pomisli da smo izgubili polet i optimizam. Spremni smo upotrijebiti nezamislive količine šminke i plastičnih operacija ne bismo li sakrili sami pred sobom koliko smo oronuli.

Rješenje bi, naravno, bilo da izrodimo brdo djece i naučimo ih kako je za sve u životu potrebno teško raditi. Kako je najveće veselje imati obitelj i prijatelje i ljude kojima vjerujemo. Kako je čovjek dio ovoga svijeta i kako postaje nesretan kad izgubi kontakt s prirodom. Kako je smisao čovjekovog života uvijek iznova otkrivati nove stvari u svijetu oko sebe. Kako je čovjek stvoren za pokret i istraživanje. Kako život bez imaginacije nema nikakvog smisla.

Ali tko od nas još ima snage za tako nešto?


Post je objavljen 29.04.2010. u 10:58 sati.