Pregled posta

Mini-trek Kameni Svatovi

... je dio TRAIL TROPHY Zagreb 2010.




Nakon jutrošnjeg duatlona, brzo pakiranje i jurnjava do P.D. Glavica. Mnoštvo je bilo spremno za start, a ja sam došao u zadnji trenutak.
Tipičan start. Gotovo svi su jurnuli, kao da trka traje 1 km, a ne 20-ak km. Obzirom na potrošenost i umor, ne samo od duatlona, nego i od maratona koji sam otrčao tjedan dana ranije, odlučio sam već ranije da idem polako. U društvu samnom su Maja P., Zakonita i Žana. Abecednim redom.
Dok gomila polako nestaje, mi laganim tempom idemo prema KT1 Jambrišakovo vrelo. Pri tome prolazimo stazama kojima sam prošao ovu zimu, po noći, na Blatersi.
Ponikve danju izgledaju pitomije. Cijelo vrijeme u ruci držim kartu i pratim naše kretanje. Nakon 22 minute stižemo na KT1.
Na putu do KT2 Slap Sopot skoro griješimo, a posebno je bilo nezgodno u zadnjem dijelu, kada smo došli do ceste. Situacija na karti i u prirodi nije ista. Tu nam je pomoglo Žanino poznavanje terena. Sama kontrolna točka je postavljena na vrlo lijepom mjestu. Sam slap je vrlo lijep i zanimljiv. Vrijedi ga pogledati. Do ove kontrolne točke nam je trebalo 24 minute.
Nakon nje kratimo do puteljka koji nas vodi do KT3 P.D. Risnjak. Put nas vodi preko Grajfove kopanje, koju sam upoznao na Blatersi, ali i na Mrak kombinaciji 3 - 2. kolo. No, prije nego smo došli do Grajfove kopanje, trebalo je savladati prilično strmi uspon. Žene su mi dahtale za leđima. Dobro sam ih oznojio. Kada smo se napokon popeli na hrbat, prvo smo Žana i ja nabijali tempo, ali nas Maja P. i Zakonita nisu pratile, pa sam ipak pustio Žanu da ubrza svojim putem. Dvije žene su ipak više nego jedna. Nakon Grajfove kopanje smo ponovo trčali na nizbrdici, a čuvali se na uzbrdici. Na tom dijelu puta smo naišli i na sporije natjecatelje, kao npr. na Janka i njegovu družinu. Do KT3 dolazimo za 59 minuta. Tamo susrećemo Žanu, koja se oporavljala. Dio zaliha vode smo nadopunili. Pojeli smo dobar dio Majinih oraha, lješnjaka i ostalih orašastih plodova. Žana kreće ranije, ipak je ovo utrka i borba za bodove. Uskoro i mi krećemo. Na nizbrdici u laganom trku, na uzbrdici pametno.
KT4 je na vrhu Pšeničnak (573m). Pratim kartu i zadovoljan sam snalaženjem na karti. Dame se osjećaju sigurno "u mojim rukama". Prije samog vrha ponovo dostižemo Žanu. Do vrha nam je trebalo 39 minuta. Nakon vrha se spuštamo na markiranu stazu i nastavljamo. Žana se ponovo odvaja od nas. Na tom dijelu se počinje osjećati umor, iako je staza ravna ili čak u laganom spuštanju.
Putem do KT5 Kameni svatovi (482m), nailazimo na Jaskance (AK Jastreb 99), koji su trčali u suprotnom smjeru. Bilo je dozvoljeno obići stazu i kontrolne točke po vlastitoj želji. U šumi nailazimo na medvjeđi luk i na divlji češnjak. Na jednom nalazištu pitamo gospođu koja je sakupljala zelenilo, kako se priprema taj luk i pri tome gubimo dragocjenih nekoliko minuta. Kasnije ću objasniti zašto su baš te minute dragocjene. :o)) Nastavljamo po našem putu. Ponovo susrećemo Janka i družinu, kasnije susrećemo i Vanju P. te joj dajemo smjernice kuda dalje, zbog kojih je zažalila što nas je srela. Gle, Vanja, pa valjda znaš kakav mi je image u trekerskim krugovima! Nešto kasnije susrećemo Gordanu B. s njezinim pratiocima i ona nam kaže da imamo još 15-ak minuta do KT5.




E, sada na red dolazi objašnjenje zašto je onih par minuta bilo dragocjeno. Produžavamo po putu kojim su oni došli. Nailazimo na oznaku na stablu gdje piše VODA i strijelica je na desnu stranu. Gledam na kartu. Put na kojem je voda nije naš put i produžavamo ravno. Do ovdje smo prošli 4,1km. Uskoro nestaju oznake puta. Dolazimo na dio gdje je sve prerovano traktorima i ostalom šumskom mehanizacijom, te "šlajdranjem" trupaca. Zastajemo na većem križanju i gledamo. Nigdje oznake. Pravim se pametan i pretpostavljam da su vrijedni šumari porušili stabla i da nisu napravili nove markacije. Dio mene govori da nešto nije u redu i da bi se trebalo vratiti, no, to govori onaj tiši i pametniji dio mene, koji nećemo poslušati ovaj put. Glasniji dio vrišti: "AZIMUT". Obzirom da ni jedan od tih puteva ne vodi na zapad, pametno smišljam da idemo po azimutu na zapad. Pratim kartu, sve se podudara. Tu su vrtače, ispred nas je dominantno brdo, pravac zapad! Vodim ja žene kroz šumu, preko hrpta, na sam vrh. Dolazimo do vrha, a nigdje nema kontrole. S jedne strane vrha vrlo strma padina, gotovo ponor. I to odgovara prikazu na karti. Lagano smo se rasporedili po šumi i pretražujemo vrh. Nigdje kontrolne točke. Nešto niže je cestica. I to mi odgovara po karti. Dijelimo se. Cure odlaze po cesti prema jugu, ja na sjever. Nadam se da će naći planinarski dom, pa ćemo lakše naći vrh. Na suprotnoj strani ne nalazim ništa korisno. Ponovo se okupljamo. Provjeravam ja i južnu stranu. Nema, nema kontrolne točke, nema planinarskog doma. Prisjećamo se preporuka s tečaja orijentacije. Ako vam se čini da ste se izgubili, sigurno ste u pravu. Što ranije si priznate da ste se izgubili, ranije ćete se pronaći. Kada ne znaš kuda krenuti, vrati se do mjesta gdje si to znao. I mogao bih ja prosipati pamet, ali ... vrijeme je da priznam da ne znam gdje smo. Vraćamo se nekim novim puteljkom. Ponovo izbijamo na križanje gdje je sve krivo krenulo. Nikako se ne mogu pomiriti s idejom da nisam našao jednu kontrolnu točku, pogotovo nakon što su ju svi našli. "Žanaaaa! Gdje si sada?" Vraćamo se, potpuno sam utučen, a i izmoren. Klonuo duhom i tijelom. Ponovo dolazimo do stabla na kojem piše "VODA".
Ponovo gledam i gle čuda, .... na nekom stablu, desetak metara niže, je planinarska oznaka. Nada se vraća. Ne mislim na tu Nadu, nego na nadu. Krećemo po oznaci. Nizbrdica je i to mi se ne sviđa. Mi trebamo brdo. Kad sam prvi puta vidio oznaku za vodu, vidio sam i ovu nizbrdicu, pa sam zbog toga brže donio odluku da ovo nije pravi put. Krećemo po putu. Tek dosta dalje nailazimo na vodu. Izvor je malo uvučen od puta. To bi zapravo odgovaralo prikazu na karti. Izgleda da je ovo ipak pravi put. Na lutanja smo potrošili 3 km i barem 40 minuta vremena, a vjerojatno i više od sat vremena. Ponovo trčim. Oprezno i pažljivo. Bojim se da ne pretrčim vrh. Iznenada i suprotno mojim očekivanjima ponovo nizbrdica i to strma. Nakon nje cestica. Pa, tako nije na karti. Kuda sada? Odlučujem se na sjever. Ubrzo dolazim do devastirane građevine iz 1936 godine. Pored nje vidim stazicu koja vodi prema vrhu. Napokon! KT5 Kameni svatovi su osvojeni. Do vrha sam napravio 8,3 km, od toga je 3 km nepotrebno. Za ovo mi je trebalo 2 sata i 8 minuta. Ljut sam zbog gubljenja i tvrdoglavosti, a zadovoljan jer sam ipak našao kontrolu. U cijeloj toj situaciji ne gledam ljepotu prizora i vidika, nego žurim. Dolaskom do kućice ponovo nedoumica. Po karti bi trebao postojati i sjeverni put. Obilazim malo po izletištu, ali nigdje ne vidim put, ni planinarsku oznaku. Vraćam se od kuda sam i došao. Trčim. Postaje mi jasno zašto sam vidio umorna i znojna lica.
Put do KT 6 Planinarski dom Glavica, koji je ujedno i cilj, prolazimo u hodu. Iscrpljen sam, a ni curama se ne žuri. Hodamo i uživamo u ljepoti šume. Ponovo pratim kartu i staze. Sve je jasno. Slijedećih 4,5 km prolazimo za 59 minuta.
Dolazimo na cilj. Razdragano mnoštvo plješće. Samo najuporniji su nas dočekali. Jedva sam dočekao grah. Usisao sam ga po brzom postupku. Možda ovo nije moja najbolja utrka, ali mi kao satisfakcija ostaje da sam bio odličan vodič mojim pratiljama, kojima sam omogućio osvajanje prvog mjesta i zlatne medalje. Usprkos i unatoč svim izazovima na koje smo naišli putem.


Distance: 24,55 km
Time: 05:31:38
Avg HR: 128
Max HR: 160
Avg pace: 13:31 min/km

Rezultati:
Rezultati

Galerija:
Maksimilijan


Post je objavljen 24.04.2010. u 23:59 sati.