I da....da ne zaboravim reći...cijeli moj dan obojen je jučerašnjom bojom njegovih očiju....
Njegove su oči plave. Ali jučer....jučer su imale tu neku...dodatnu boju...neki...neki sivi preljev. Tako su izgledale još dublje. I..da...istina...bile su mirnije no obično. Nisu se bahatile svojom iskričavošću i nisu se cerekale prosječnom svijetu onako kako to inače znaju činiti. Ne želim razmišljati o tome. Meni je važno da su bile lijepe.
Iznimno lijepe.
I mirne.
Tople. Beskrajno drage i nerazumno prijateljske. Tu.
Tek toliko...da znaš...ne tražim...ali nalazim ga...nehotično...u svojim koracima...u načinu na koji stišće usnice prepoznajem ga na svojim usnama...Dok tumaram gradom...zatičem se ponekad kako....uspravljam vrat..jednako kao i on kada zna da ga se gleda....
Zna se dogoditi da odem i toliko daleko ...hmda...nastojim si...eto...utvarati i da mislim njegove misli...dok je...tamo....negdje....gdje već misli...
I ..ti nikako nemoj misliti da nosim neki teret na plećima... Ja...ja tek guram zrak....vjetar s mirisom jutros prženih bombona sa proštenačkog štanda nastojim usmjeriti ravno do srca odabranog...mog...Nastojim pri tom..ne samo zadržati pravac nego i paziti da se isti ne zalijepi za usne drugih dama..ili da se ..ne daj Bože...ne bi slučajno dotakao i nosnica muškaraca sporednika jer....znaaam...ti bi ga onda nastojali sakriti pod cilindar , kucnuli bi dva puta petom o petu svojih ulaštenih cipela, zamahnuli hrastovim štapom i zaputili se neprimjetno u svoje odaje. Tamo bi ga šutke kušali... svaku večer. Kriomice....ahhahaha...a to nikako nije uredu.
Svaki dan nastojim skriti svoj dah. U sito. Tamo razlamam komadiće vremena na još sitnije dijelove...Svaki dan od svojih trenutaka oblikujem mirisne maline...Stavljam ih oprezno u svoju pletenu košaru...jer znam...da je vrijeme sporo samo onda kada prebrzo prolazi....a ja se ionako prljam...bez obzira...gledala ih samo...ili jela. A ne smijem jesti jer...moram dobro rasporediti vrijeme. Moram imati malina...moram ih imati dovoljno do idućeg susreta kojeg nismo dogovorili...inače...mogla bih umrijeti. Od gladi.
I tako...Nosim ga sa sobom.
Udišem ga.
Hodam ga.
Smiješim ga.
Mislim ga.
Ide mi u susret u svakoj ulici, na svakom raskršću, semaforu.
Pozdravljamo se i POZDRAVLJAMO. I govori mi...kao... nešto.
Kratko.
Da nitko ne primjeti da smo zajedno. I u gužvi i na kiosku i u pekari i u vlaku...
Eh...u vlaku. Ne znam... ja doista ne znam što bi čovjek koji sjedi pored mene učinio kad bi znao da ga i nema, već da je netko posve drugi.
Da nema ni tih boja koje nosi, ni da dah njegov ne pripada njemu već NJEMU kojeg eto..još jednu
večer u nizu vodim u moju izmaštanu kulu. Doma.
Sedam...sedam, sedam!!!.
Sedam knjiga napisala sam mu danas....
Post je objavljen 23.04.2010. u 23:03 sati.