Nije nikakva tajna kako je podrućje umjetnosti uvijek bilo interesantno za Politiku - koja je uvijek htijela, kao nekakav vječno gladni "svežder", progutati i strpati sve u svoju nezasitnu utrobu.
S druge strane, područje umjetnosti često je bilo zadnje utočište i pribježište Slobode - pa i onda, ili naročito tada, kada je bilo najteže....kada su totalitarna država i autoritarni režimi nastojali ugušiti svaku disonantnost u odnosu na vladajuću politiku i njene proklamirane vrijednosti.
Oktobarska revolucija otvorila je vrata za prodor kreativnosti i neortodoksnosti u umjetnosti - iako će, na kraju, sve završiti u nesretnoj staljinističkoj praksi negacije svake slobodne misli.....koja se gnijezdila i krila, opet, skrivena u nedokučivim labirintima umjetničkog oporbenog iskaza.
U prvoj deceniji svog razvoja, sovjetsko društvo je bilo jedno od najplodijih i najbujnijih vrela umjetničke avangarde.
Ubrzo je, nažalost, prevladala politička pragma koja je naumila umjetnost klasno instrumentalizirati.
Samoubojstvo velikog pjesnika Jesenjina dovelo je do različitih i međusobno suprostavljenih reagiranja nekih od najvećih intelektualnih imena postoktobarskog sovjetskog društva i vremena.
Dok Trocki svoj tekst: "U spomen na Sergeja Jesenjina", objavljen u "Pravdi" 18. siječnja 1926. godine, počinje rečenicom: "Izgubili smo Jesenjina - tako divnog, tako svježeg, tako pravog pjesnika", zaključujući kako je Jesenjin"stradao zato što je bio različit od revolucije"....Buharin, drugo veliko intelektualno ime Oktobra, reagira sasvim drugačije.
Godinu dana kasnije, , u tekstu "Pakosne bilješke", objavljenom 12, siječnja 1927. godine, također u "Pravdi" - Buharin grubo napada "jesenjinštinu" kao "najštetniju pojavu našeg književnog trenutka". Po njemu, "Jesenjinština je i u cjelini odvratno napudrano i bestidno nacifrano rusko psovanje , izdašno natopljeno suzama pijanstva i zato još odvratnije." On smatra kako je "okosnica jesenjiništine" - "poetizacija huliganstva".
Tako područje umjetnosti postaje sve više zagađeno politiziranjem.
Trocki je, očito, na mnogo širi način razumijevao Jesenjinovu poeziju iako i on nastoji objasniti tragediju Jesenjina jednim mehanicističkim rješenjem. Tako Trocki tvrdi da "naša epoha nije lirska". To je, po njemu, "glavni razlog" što je ovaj liričar "samovoljno i tako rano otišao od nas i od svoje epohe".
S druge strane, Buharin smatra kako je sovjetska omladina toliko mnogo čitala Jesenjina zato što su joj komunisti pružali "nevjerojatno jednoličnu ideološku hranu", pa zatim zaključuje: "Nisu nam potrebne žive ikone" već književnost "hrabrih neimara...koji osjećaju odvratnost prema truleži...pesimizmu, krčmarskim suzama, nesređenosti, razmetljivosti i neuračunljivosti."
Ovim tipom analize Buharin indirektno priprema put kasnijoj ždanovističkoj isključivosti i primjeni ideološkog kriterija za ocjenu nekog umjetničkog djela.
Uskoro poslije samoubojstva Jesenjina, samoubojstvo drugog velikana sovjetske poezije, koji je svojevremeno osudio Jesenjinov čin, još dublje je potreslo sovjestko društvo.
Bilo je to samoubojstvo Majakovskog.
Trocki se, u to vrijeme, već nalazi u izgnanstvu odakle polemizira s "zvaničnim priopćenjem o samoubojstvu" koje "hita da jezikom sudskog zapisnika ....izjavi kako samoubojstvo Majakovskog nema ničeg zajedničkog s pjesnikovim društvenim i književnim radom."
Trocki smatra kako "sustav birokratskog komandiranja umjetnošću" vodi njenom uništenju. Trocki piše kako Majakovski nije bio samo "pjesnik" nego i "žrtva prelomne epohe".
Ali nitko ne odgovara na dilemu: Ako se "meki" Jesenjin ubio zato što se nije mogao prilagoditi "gvozdenom" revolucionarnom vremenu, zašto se ubio "tvrdi" Majakovski ?
Ova dva samoubojstva dvaju toliko različitih pjesnika - imala su sudbinski značaj za sovjestku umjetnost.Ona su krvavo najavila ne samo likvidiranje slobode stvaralaštva već su posredno nagovijestila i fizičku likvidaciju svih onih umjetnika koji se nisu mogli. ili nisu htjeli - prilagoditi staljinizmu.
To prilagođavanje impliciralo je i moralnu samonegaciju slobodne stvaralačke ličnosti. Nisu svi mogli pristati na to.
Dok su dva velika pjesnika Carske Rusije, Puškin i Ljermontov, ubijeni u dvobojima....dva velika pjesnika Sovjetske Rusije su se sama ubila.
("Uzgred" : i Buharin i Trocki kasnije su pali kao žrtve staljinističkog terora)
Ovakve smrti pjesnika uvijek žigošu društva u kojima su ona moguća. Zato je potrebno čuvati pjesnike svoje - jer po meni, u području kulture razrješit će se, ma kako to. naizgled, čudnovato zvučalo - i sudbinsko pitanje kuda ćemo i kako ćemo i mi kao društvo krenuti dalje !
Post je objavljen 21.04.2010. u 19:31 sati.