U zivotu dodju oni teski dani kada izgubis dragu i blisku osobu. U trenucima kada ti je tesko itekako cijenis svaku rijec utjehe koju ti udjele tvoji najblizi, tvoji prijatelji, kolege, susjedi.
Jednostavno pamtis bas svako lice koje je doslo taj dan kad si sahranio oca da ti stisne ruku. Bol se lakse podnosi kada se podijeli, kada nisi sam.
Danas je pokopan poljski predsjednik Lech Kaczynski. Ispratile su ga stotine tisuca njegovih sunarodnjaka i prijatelji koji su dosli sa svih strana svijeta unatoc blokiranom zracnom prometu u vecini Europe. Nas tamo nije bilo. Iz nase kuce nitko se nije pojavio. Poslali smo brzojav sucuti i ispricnicu jer eto daleko je Krakow da bi se islo autom, a i skupo je, sutra je radni dan, neki nemaju putovnice... Izgovori koji lose zvuce...
Slovenski predsjednik Turk uputio se na dalek put. Ivo nije. A mogao je, ako nista drugo pricekati Turka kod motela Plitvice pa dalje zajedno, a i trosak je manji...
Ovako ispali smo sebicni i neosjetljivi zbog malo vulkanske prasine iako je upravo taj Lech Kaczynski bio jedan od rijetkih predsjednika koji je dosao nasem Ivi na inaguraciju.
Jedan narod izgubio je oca, a mi susjedu nismo otisli na sprovod.
Post je objavljen 18.04.2010. u 21:15 sati.